Tragična smrt mog četrnaestogodišnjeg sina Mahira pogodila je sve normalne ljude, kao što je i mene pogodila isto tako tragična smrt prekrasnog dječaka Alekse iz Niša. Prilog o toj tragičnoj smrti dječaka i okolnostima gledali smo Mahir i ja zajedno. Plakala sam gledajući slomljenog oca, a moj Mahir gledao je mene i rekao: Mama, možda mu je sad i ovako bolje. Na to sam mu odgovorila da nema tog problema koji se ne može riješiti i da samoubistvo ne može biti rješenje. On mi ništa više nije rekao. U tišini smo odgledali cijeli prilog. U subotu, dva dana prije nego što će moj Mahir napraviti isto to, proveo je sa mnom, umjesto s prijateljima iako je ta subota bila prekrasna.
Pomagao mi je u kućnim poslovima i pripremio nam čaj, što inače ne bi rado radio. Poslije svega bili smo umorni i sjeli skupa za sto. On je iskoristio tu priliku da zatraži da jedno drugome damo jedno obećanje od kojeg se i danas sledim, a to je da: onaj ko ostane živ nastavi sa životom. Naravno, kao i svaka majka uhvatila sam se priče o tome kako postoji određeni red u smrti: prvo je umro moj djed, za kojeg sam bila vezana, pa moja mama, za koju smo oboje bili vezani, pa će doći vrijeme na mene itd. Međutim, Mahir me tu prekinuo. I tražio da jedno drugome obećamo nastavak života ma šta bilo. Tada nisam znala da se moj sin, ustvari, svime što je tada govorio opraštao od mene. Sad to znam. Zašto se odlučio na tako radikalan čin i zašto mi nije rekao – pomalo saznajem.
Nasilje koje je pretrpio, a bilo je više nego svirepo, deformisalo ga je kao ličnost i učinilo da ne vjeruje nikome. Jer, ako vas školski drugovi iz čiste obijesti svaki dan dvije godine, i u školi i kod kuće sistemski, emocionalno, psihički, fizički, pa i seksualno uništavaju – počinješ o sebi misliti da si NIŠTA. Neću i ne želim iznositi detalje jer su za mene bolni i stvaraju mi osjećaj bespomoći. Još ako to i snime i time te ucjenjuju, tvoja patnja i strah postaje nesnosna, posebno u južnoslavenskim zemljama u kojima je patrijarhat u svim porama i oblicima društvenosti, gdje se ne smije biti emotivan, krhak… U kojem neminovno stradaju: senzibilini, socijalno osviješteni, solidarni, izuzetni, naročito poslije rata, a budući da se nismo još uvijek suočili sa traumama iz nedavnog rata, samo smo potvrdili i osnažili svoju kulturu nasilja.
Ti Mahirovi drugovi su proizvodi tog nasilja; oni su druga generacija etnotranzicijske, a ustvari profiterske elite. Zato je Mahir izgubio vjeru u ljude, zato se izolirao i osjećao bespomoćnim. Njegovu traumu je bilo moguće ublažiti, ali je on bio premlad da to shvati. Zašto se odlučio na takv čin? Psihobiologija je dala svoj odgovor u dijelu o interakciji tijela i duše.
No, bez obzira na to, MI – roditelji, pitat ćemo se uvijek, do kraja života, jesmo li mogli učiniti više. To sad znam jer mi je rekao da se nikada ne vežem ni za koga i nizašto. Nisam se dobro osjećala te subote, nakon razgovora s njim, a u nedjelju je cijeli dan bio u svojoj sobi. Uvjeravao me da nema vremena da izađe jer se priprema za test iz matematike. Povjeravala sam mu. Koji roditelj ne bi? Priča o Mahiru, Aleksi, Luki, Harunu, Đaniju i drugoj djeci je, upravo zato, priča o nemoći i beznađu. Izgleda da je Mahir znao da ne postoji način da se svirepost poništi. Tim prije, što ga stari „školski drugovi – zlostavljači“ nisu ostavili na miru ni kad je prešao u drugu školu.
Sve ove patologizirajuće priče, na veliko iznenađenje, budući da se radi o najranjivijim članovima društva ostaju u polju senzacije, čak i od strane serioznijih novinara i medijskih kuća. Zašto? Mislim da je ovo pitanje, koje kao u američkim kriminalističkim serijama pokreće radnju, vezano isključivo za motiv: šta znači jedan Mahirov život naspram prometa BOSNA SEMA sistema škola u BiH? Zato nam se svi čude. Pišu nam sms-ove, mailove, znaju da su im djeca zlostavljana, ali NE SMIJU reći. Što se nas tiče, mi bismo postupili isto kao sad, nakon Mahirove smrti, i da nam je dijete živo. Prevrnuli bismo i nebo i zemlju samo da dođemo do pravde, a do nje ne možemo doći bez potpune istine. Pomenuti sistem škola pokrenuo je cijelu kampanju protiv mene i mog supruga, koristeći se najjeftinijm manipulativnim tehnikama.
Začuđujuće, one funkcioniraju. ZAŠTO? Zato što način poslovanja škole, rasprostranjenost, kadrovska politika, snažna želja novobogataša da se kreira elitni identitet po svaku cijenu uključuje mnogo snažnije aktere, nego što su to dvoje univerzitetskih profesora, koji ne mogu platiti ni medije ni roditelje jer potiču iz jednog drugog vremena. I nisu u stanju, a to i ne žele, manipulirati javnošću na način na koji se opredijelila BOSNA SEMA sistem. Oni to moraju, jer bi se u suprotnome snažnije javio pritisak javnosti, a onda bi se morali polagati računi. To mnogima ne odgovara. Manipulacijom se samo doprinosi stvaranju pristanka javnosti na ono što im se različitim manipulativnim mehanizmima sugeriše – riječ je o elitnom sistemu u kojem teče med i mlijeko. Samo što se u toj idili, da krenemo od plaćanja, prema priznanju jedne uposlenice, dio plate dobija na račun, a dio u kešu – na crno.
No, to je tek početak. Ako to pomnožite sa brojem uposlenih, i tome dodate period boravka, jasno je zašto vlada zavjera šutnje. Kao što reče jedna novinarka, koja za sebe ne misli da je bogatašica niti pripada eliti, a čije dijete pohađa tu školu, ona je da se prije svega sve istraži jer se radi o djeci. Djeca su targetirana. Pritom, ne navodi da ih nije targetirao ni Mahir, ni moj suprug, ni ja, ni MUP, ni Tužilaštvo. Uradili su to sami. A da su sociopate to što jesu, čak i kad imaju devet godina potvrđuje psihijatrija. Želim vjerovati da je to drugi problem zbog kojeg je u medijskom prostoru zavjera šutnje. Zamislite u šta će se tek pretvoriti ta „djeca“ kad su bila sposobna do te mjere terorizirati Mahira, i ne samo njega, ali to će već pokazati istraga.
Meni ostaje da, kao majka, sugerišem politiku promjene u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru: izađite iz zavjere šutnje i počnite istraživati. Zbog djece koja dolaze. Nema tog interesa koji bi bio iznad dječijeg života. Što se mene tiče, ja bih reagovala isto, da se radi o bilo čijem djetetu. Razumijem da nismo svi ljudi isti. Ali novinari – zar nam ne biste morali donijeti sve činjenice da bismo razumjeli društvo u kojem živimo i svoje mjesto u njemu? Umjesto toga, nažalost, ostalo se u duboko indoktriniranim interesima privatne moći, odnosno ostalo se prilježnim onima koji ih zastupaju. Samim tim što ste posmatrači, pomažete da upravo ovog trenutka neka djeca odluče da šute u tišini. Osim toga, takvim stavom učestvujete u propagandi škole koja ovakvu obrazovnu politiku može voditi samo u totalitarnim državama, kao što je naša, u kojoj su ljudi sasvim atomizovani.
Gotovo da možemo govoriti, nakon svega, o metodi bosnasemizma, koja podrazumijeva: ŠKOLA = UČENIK (pa makar on bio i sociopatske strukture ličnosti), a UČENIK = ŠKOLA. Iz navedenog proizlazi da se radi o jednom besprizornom autoritativnom sistemu u besprizornom partitokratskom društvu u kojem je sve moguće. Izgleda da je moj Mahir jako dobro znao gdje živi. Došlo je nagoviješteno vrijeme – kad živi zavide mrtvima.
ekskluziva
