Kemal Karić (Foto: radio slobodna Evropa)
Sreća u porodici Karić trajala je tačno četiri mjeseca i jedan dan, 29. januara 1992. Ifeta i Nesmin dobili su sina Kemala. Tog 30. maja granata je ubila Ifetu, a Kemala, koji joj je bio u naručju, teško ranila. U sarajevskoj bolnici mu je izvršena amputacija desne noge, zatim se liječio u Italiji, zahvaljujući jednom talijanskom novinaru, koji ga je iznio iz opkoljenog grada.
Prije dvije godine, Kemal je završio srednju saobraćajnu školu.
“Ne radim, na Birou sam godinu i sedam mjeseci. Znam da je u Bosni i Hercegovini teška situacija, niko ne nudi posao, ali, s obzirom da sam ja civilna žrtva rata, najmlađi amputirac, sve sam se nadao da će nekog radnog mjesta biti za mene. Teško mi je zbog toga. Ja sam spreman i voljan da radim bilo kakav posao – fizički, kancelarijski, želim da radim bilo gdje. Odazvaću se svakom pozivu. Bilo bi mi najdraže da uspijem u sportu.”
Kemal voli sport i trenira sjedeću odbojku u klubu SPID.
“To je najuspješnija ekipa u Bosni, najviše reprezentativaca u sjedećoj odbojci je iz našeg kluba, osvajamo medalje, i ja ih imam u svojoj sobi. Treniram već četiri godine. Pokušavao sam da treniram košarku u kolicima, ali to je jako težak i naporan sport, stvaraju se bolni žuljevi, puca koža na rukama. I manje je priznat nego odbojka. Počeo sam trenirati da se sklonim sa ulice, jer u naselju u kojem živim, a to su Bare, nema nikakvih sportskih terena niti objekata za mlade. Nemamo se gdje okupljati, družiti.”
Ipak, Kemal na prvo mjesto stavlja fudbal. Svi koji su ga vidjeli na terenu kažu da je, s protezom umjesto noge, bolji fudbaler od brojnih vršnjaka.
“Nije mi problem da igram fudbal jer sam se navikao. Igram punih 15 godina. Ranije sam izlazio na teren češće, a sada jednom sedmično. I to odlazim na drugi kraj grada, na Stup. Volio bih da neko snimi kratki film o našim treninzima. Jaka mi je volja, fudbal je sastavni dio mog života.”
Njegov talenat primijetio je jedan fudbalski tim iz turskog garda Izmir i pozvao ga u svoje redove. Kemal nije uspio prevladati nostalgiju i vratio se u Sarajevo.. Ali…
“Pokajao sam se u roku od mjesec dana nakon povratka iz Izmira. Sad bih volio da me ponovo pozovu, jer tamo bih sto posto uspio, a ovdje je sve neizvjesno.Teško sam mogao bez Sarajeva, ali ovdje mi se malo šta nudi.”
Životna odluka italijanskog novinara
Znaju li bh. političari da tu, pored njih, živi mladić Kemal Karić, kojem gotovo svake godine treba nova proteza koja nadomješta izgubljenu nogu? Pitaju li se – od čega živi, treba li mu savjet i podrška, koji su njegovi strahovi i nade? Treba li mu bar nekad stisnuti ruku? Šta država čini za svog građanina Kemala Karića?
“Kakva je država prema meni? Država je ’kritična’ prema većini mladih, kako ih ja zovem – normalnim tinejdžerima, pa kakva bi onda mogla biti prema meni i sličnim, koji su doživjeli tragediju? Ne gura nas niko – ni grad, ni kanton, ni entitet, ni država. Žalosno, ali šta je tu je – mora se živjeti. Zato ja otvaram apel, ako ima neki čovjek, neko od vlasnika, na primjer privatne firme ili radnje, da me pozove na razgovor u vezi posla, bio bih zahvalan i odan radnik.“
S posebnim osjećanjima Kemal govori o porodici talijanskog novinara Tonija Kapuca (Antonio Capuozzo), koji ga je izvukao iz opkoljenog grada. A to se desilo ovako:
“Primijetio sam među ranjenom djecom u sarajevskoj bolnici jednog malog, nasmijanog dječaka. Nisam odmah primijetio da je bez noge. Uzeo sam ga u naručje. Poslije sam ga često obilazio i jednostavno zavolio. Odveo sam ga u Italiju na liječenje i smjestio u Milansku bolnicu, gdje je naučio hodati. Bila je to moja najbolja životna odluka”, kaže Toni.
Kemal, povremeno odlazi u Italiju, a nijedan njegov rođendan u Sarajevu ne prođe bez posjete dragih gostiju iz Italije.
“Otišao sam u Italiju sa šest mjeseci. Iz Sarajeva me izveo Toni.U njegovoj porodici bio sam pet godina, brinuli su se o meni kao o svom najrođenijem. Kad je rat stao, pozvali su moju nanu da dođe po mene. Vratio sam se i onda sam išao u obdanište, jer nisam znao ni riječi bosanskog jezika. Zato sam kasnije krenuo u školu, sa sedam godina. U Sarajevu sam završio osnovnu i srednju, vidjećemo šta će dalje biti. Održavam kontakte s tom talijanskom porodicom, prošle godine sam bio dva puta. Oni mi dođu svake godine na rođendan i tome se posebno radujem.“
O tragediji koja je zadesila njega i njegovu porodicu, Kemal zna iz priča, filmskog materijala, novinskih članaka. S posebnom ljubavlju njeguje uspomenu na majku, u čijem je naručju ostao živ.
“Najteže mi je što se ne sjećam lika svoje majke, jer sam sa četiri mjeseca ostao i bez nje i bez noge. Ali, imam jednu sliku s njom iz porodilišta, to je moja najdraža uspomena. Želim da se zaposlim, da budem dobar u sportu, da dokažem svojoj majci da sam uspio. Da se na taj način njoj odužim i pokažem, da me nije uzalud rodila.“
radio slobodna evropa
