Šef radikala ističe da su upravo milioni koji je Đinđić dobio od ovih otmica, počinjenih 2000, 2001. i 2002. godine, glavni razlog zbog kog one nikad nisu do kraja razjašnjene. Šešelj tvrdi i da su za ove šokantne tvrdnje znali svi Đinđićevi saradnici, koji baš zbog toga nisu željeli da mu dignu spomenik u Beogradu.
– Zoran Đinđić je bio notorni kriminalac i ne zaslužuje spomenik. Kriminalom se bavio i u ranoj mladosti, devedesetih godina, o tome je pisala još Danica Drašković u “Srpskoj riječi“, a 2000. godine je izrastao u jednog od glavnih mafijaških bosova u Srbiji. Bio je u sprezi sa “surčinskim klanom“, bio je jedan od trojice glavnih. Tu je bio i Dragoljub Marković, vlasnik firme “Krmivo produkt“, koji je Đinđiću podigao i kuću u Novim Banovcima, dok je treći bio Ljubiša Buha Čume. Ta njihova kriminalna banda direktno je učestvovala petooktobarskom puču u kom su animirali i mnoge druge kriminalce. Pod Đinđićevom zaštitom, nastavili su da se bave krupnim kriminalom i poslije 5. oktobra.
To su jako teške optužbe. Imate li bilo kakve dokaze za to?
Imam dokaze. Pa, molim vas, oni su pokupili ono silno oružje iz policijske stanice u Ulici Majke Jevrosime. Oteli su, između ostalih, i sina Lepe Brene, oteli su i Miroslava Miškovića, Miliju Babovića i još neke ljude. Svaki put su naplatili milionski otkup. Nijedna ta otmica nije rasvijetljena. Znate li zašto? Zato što je svaki put veliki iznos u kešu dobijao lično Zoran Đinđić! To su mnogi znali u Beogradu.
Ko je znao? Tražili ste da se sasluša Čedomir Jovanović, da li je i on bio umiješan u sve to?
Treba da se sasluša Jovanović, jer on zna za Đinđićevo učešće u kriminalu i podjelu novca. I sam Čeda je dobijao te pare. Mnogo manje nego Đinđić, ali je i on dobijao. Đinđić je 2001. godine upozoren od Zapada da mora da prekine veze s kriminalcima. Pronašao je varijantu da neke od kriminalaca legalizuje, da ih uvede u legalne ili polulegalne tokove, a sa drugima da se obračuna. Na primjer, Čumeta je legalizovao preko nekog velikog međunarodnog kredita za asfaltiranje puteva. Umjesto da angažuje domaće firme, Đinđić je dogovorio sa Čumetom da ovaj otvori fiktivnu firmu u Beču i da u Austriji iznajmi mašine. Svuda je asfaltirao, pogotovo autoputeve. Ogromna je zarada tu bila, koju je Čume dijelio sa Đinđićem i još nekim drugim članovima bande. U svemu je izvisio Dušan Spasojević, zbog čega dolazi do sukoba u “surčinskom klanu“. Kad se Spasojević izdvojio, nastao je 2002. godine “zemunski klan“. Ta dva klana bila su u žestokom sukobu.
ekskluziva.ba
