Kunes se u drugarice. Budu tu, isprazne ti ormar, odnesu odjecu pokupe sminku i nikad se vise ne jave. Zoves jedno vrijeme, zoves. Na kraju se postidis sebe same jer trazis svoje – pa prestanes.
Uzajmis ljudima pare, das knjigu na citanje. Vise nikad ne vidis ni njih, ni knjigu. O parama da ne pricam – halali Huso materi.
Zaljubis se, zavolis. Sve pukne i svako ode na svoju stranu. Malo mu psujes mater koja ga rodila, malo ga kunes. Ponekad mu sjebes svu musku liniju u porodici. Poslije prestane sve. I plac i psovka i proklinjanje. Shvatis da si bezveze trosila i vrijeme i suze i rijeci. Odrastes. Uvidis i svoju krivnju u svemu, pa se poklopis. Odjednom podjes pricati realno, kako vam se, jednostavno, nije dalo i kako sve te nesudjene ljubavi treba ostaviti di im je i mjesto – u proslost.
Budu ti tako puna usta nekih prijateljica. Stavljas slike sa njima po fb, pisete jedna drugoj svaku sitnicu. Redovna ispovjedaonica svaku noc na viberu. A onda se ona prestane javljati. Vidis kako se tamo s nekom drugom slika, cekira po kafanama, a tebi ni poruku da pusti. A online, vazda. I zajebes sve te hvalospjeve o prijateljatvu, vjecna zaklinjanja u nekoga batalis i shvatis da moras mijenjati zivotnu parolu iz sadasnje u onu – Acta, non verba.
Nadje se tamo nesto ili neko, ko ti udavi dusu. Ili bar ono sto si mislio da imas na mjestu gdje bi trebala biti ta dusa. Nesto ti od toga slomi srce, al ne osjetis da je ista puklo. Pa se zapitas sta ti je, uopce, slomljeno?! Broji se samo ono sta se vidi.
Gusi te u prsima, tesko spavas, podjes mrsati. Ljudi kazu da je to zato jer su te tamo neki iznevjerili, pa te podsvijest ne pusta na miru. Iznova te podsjeca na izdaju tebi bliskih ljudi. Onda odes doktoru, on ti kaze da si fasovo upalu pluca, jer nam je pored ljudi – vrijeme sjebano jos vise. Udisemo svasta, brate. Cestice prasine i uglja, mikrobi, a ljudske rijeci jos kancerogenije.
I sta imas od toga sto places svaki dan? Zalis se Bogu, ocu, momku, prijateljici da te boli ta dusa koju nemas i krvari to srce koje vise ne osjecas. Nista jarane. Imas jedno veliko nista. Nego zajebi sve te suze, sav taj bol, taj pritisak u grudima i suzne oci. Nego fino ustanite svako jutro s najljepsom slikom o sebi, zagrlite se, poljubite u obraz sebe samog. Opsujte sebi kad zgrijesite, iskritikujte se. Naucite biti objektivni i realni.
Kad vam se nakupi u vama samima, to nesto, cemu ime ne znate – trcite, setajte, pojedite tepsiju kolaca, pustite muziku i plesite, pustite hladan tus. Dodjite sebi prije nego vam drugi dodju glave.
I ne dajte svakome ni da vas u dupe poljubi – a ne da popije kafu s vama. Svim ljudima u vasem zivotu odredite mjesto. Plac, suze, zalovanja, slabosti i gluposti ostavite onima koji u zivotu nemaju pametnija posla – a vi zivite.
seherzadadelic.wordpress.com
