Hanka Paldum (Foto: arhiva)
Našu poznatu i priznatu pjevačicu narodne muzike i jednu od najboljih interpretatorki sevdaha Hanku Paldum, ekipa je „uhvatila“ u momentu kada se spremala da ide u džamiju, a kako je rekla, tog posljednjeg petka u mjesecu ramazana, ide se u džamiju da se klanjaju propušteni namazi.
Bol i ponos
Više od godinu dana nije dala ni jedan intervju. Pojavljivale su se tek povremeno neke njene izjave. Za expressmag.ba napravila je izuzetak i pristala na razgovor.
Paldum je svojevremeno bila jedna od rijetkih pjevačica koja je snimila i pjesmu o Srebrenici i stradanju njenog naroda.
– Srebrenica je za mene simbol stradanja, bola, tuge i mjesto gdje su se desile sve te strahote, jednom nevinom i nezaštićenom narodu. Sa bolom, ponosom i sa strahopoštovanjem snimila sam pjesmu „Srebrenica“, a koja se meni nažalost veoma rijetko traži na nastupima da je pjevam. Međutim, desilo mi se na posljednjoj turneji u Americi da su mi je neki Srebreničani tražili, a kada sam krenula da je pjevam nastupio je apsolutni muk u dvorani, a na kraju svi smo zajedno plakali – priča nam popularna pjevačica.
I ovaj ramazan si ispostila. Da li se možeš sjetiti kada si prvi put zapostila?
– Mislim da je to od kada znam za sebe. Sjetim se često riječi moje mame koja je govorila da djeci treba nešto naturati, da bi kasnije to sami radili i to dobrovoljno. Zahvaljujući njoj meni je vjera, Islam, post, sve to zajedno ušlo u srce i moju dušu i što je najvažnije u moju svijest. Vjera u dragog Boga mi daje snagu da idem dalje, da sve padove ili uspone u životu shvatim kao božije davanje.
Da li si ti kao majka pokušavala tvojoj djeci da usadiš to poštovanje, ljubav prema vjeri i Islamu?
– Kada sam se rodila i kada sam odrastala bila su druga vremena, druga su vremena kada su se moja djeca, Minela i Mirza rodili, pa samim tim i njihovo odrastanje bilo je u drugim vremenima. Postoji onaj jedan hadis, koji kaže: “Odgajajte djecu za vremena u kojima će oni živjeti“. Ja ne insitiram ni na čemu, ali težim ka tome i želim to, da svojoj djeci budem uzor kao što su moji roditelji meni bili i to ostali do današnjeg dana. Svoju djecu ni našto ne tjeram, ali svojim postupcima želim da shvate da je moja želja da me jednog dana naslijede u načinu mog života i odanosti vjeri.
Svaki svoj nastup na koncertima završavaš pjesmom o majci. I danas kada si odrasla žena, da li ti mama nedostaje?
– Naravno, da mi nedostaje. Djeca su djeca, ali nedostaje mi onaj naš razgovor, kada joj sve moje probleme ispričam, kada me ona na miru sasluša, a i na kraju kaže: “Kćeri moja, samo sabur i sve će doći na svoje!“. I zaista onda i bude tako. Ta pjesma je još uvijek moja spona s njom, uvijek imam osjećaj da je tu pored mene i da pazi na mene. Evo jedan banalan primjer, koliko mi nedostaje. Recimo, ne volim ključ od kuće, ne volim da zakljućavam kucu. Dok je ona bila živa vrata su uvijek bila otvorena, ispraćala me i dočekivala. Danas, svaki put kada trebam da otključam i zaključam pojavi mi se njen lik pred očima.
Kako se bajramuje u kući Hanke Paldum i da li će biti prisutan i tvoj sin Mirza?
– Pa kao i kod svih ostalih. Najbitnije mi je da sam kod svoje kuće i da nisam odsutna. Pravim bajramski ručak, okupim oko sebe meni drage ljude, a prije svega svoju djecu, a ovaj put tu će biti kćerka Minela s njenom kćerkom i mužem, a sin Mirza nažalost nije tu, on je u Njemaškoj. Teško mi pada što nemam muške glave u kući, a to je bio Mirza oduvijek. Ujutro bih ga ispratila u džamiju, a kasnije dočekala sa kafom. Ni jednoj kući nije jednostavno bajramovati bez muške glave u njoj. Svaki čovjek u životu prolazi kroz neka iskušenja koja mu se nameću u životu, ali vjernici i to oni pravi sve to lakše podnose. Mirza je danas odrasla osoba, koji je pronašao sebe i svoj život u jednoj drugoj državi, koji se odlučio na pozitivne promjene u životu. Svaki roditelj je spreman na ustupke, na opraštanja, svaki roditelj se trudi da svoje dijete izvede na pravi put, svaki vjernik u svojim dovama prvo traži zdravlje za svoju djecu, pa za sve ostalo onda. Sa svim njegovim manama i vrlinama Mirza je bio i ostat će moje dijete, moj sin koji mi nedostaje kada nije tu, a posebno u tako nekim važnim momentima. Ali, mi smo u kontaktu, a znam da će prvi telefonski poziv za Bajram biti upravo od njega.
HANKA PALDUM: Teško mi pada što nemam muške glave u kući, što moj Mirza nije sa mnom!
Da li misliš da si bez obzira na karijeru koju si gradila svih ovih godina, vlastitu djecu uputila na pravi put?
– Na to pitanje je jako teško odgovoriti. Ima roditelja koji su cijeli svoj život podredili vlastitoj djeci, pa opet nisu ostvarili ono što su željeli. Čovjek ako je pošten prema samom sebi, uvijek sebe analzira, i shvati da je mogao uvijek nešto bolje i nešto kvalitetnije da uradi u odgoju vlastite dijece. Neke stvari se dešavaju mimo naše volje, naših mogućnosti, nešto što ne možemo kontolirati i na što ne možemo utjecati. Mojoj dijeci davala sam i još uvijek dajem svu ljubav ovog svijeta, znaju da na mene mogu uvijek računati, da bez obzira na sve moje silne obaveze sam uvjek tu za njih, za razgovor, savjet, podršku, ali sve u granicama mojih mogućnosti i Allahove samilosti.
Da li danas kao nana imaš vise vremena za unuku, već što si imala svojevremeno za vlastitu dijecu?
– Pa, mene ni od tada do danas nije nešto mnogo promijenilo, ja i danas putujem radim, nastupam. Čini mi se da čak danas imam više obaveza nego prije. Naravno, da nađem vremena za nju, ali ne kao neke nane koje sjede kod kuće i brinu o domaćinstvu. Nju odgajaju njeni roditelji. Tu ne bih previše miješala. Naravno, da svako moje putovanje u neku treću zemlju završi šopingom, ali samo da unuci kupim nešto, da je obradujem i vidim osmijeh na njenom licu.
Sama na hadždžu
Bila si na Umri, a tada si vodila i tvoju mamu sa sobom. Išla si u privatnoj režiji i sa vlastitim automobilom?
– A to je bilo 2000. godine i zaista je bilo putovanje. Put od Sarajeva do Medine sa mojim “Pasatom“ trajao je šest dana, a kompletno putovanje sa pauzama na odlasku i povratku trajalo je mjesec dana. Bilo je to zaista putešestvije koje nikada neću zaboraviti, a posebno što sam vrijeme provela sa mamom. Godinu dana poslije htjele smo nas dvije na hadždž, ali ona je preselila, a ja sam 2002. godine otišla sama na hadždž.
Nakon svih priča i natpisa o tebi u srbijanskim medijima, da li se bojiš odlaska u Beograd i da li razmišljaš o koncertu u Beogradu?
– Pitanje je vrlo komplikovano i na njega je teško odgovoriti. Jedno znam, a to je da sam u toj kompletnoj medijskoj hajci na mene upotpunosti nevina, da su mi to neki, kažem neki, jer nemam imena za koje bi se zakačila, sve to namjestili. Da li se boje mog imena, moje popularnosti, mojih pjesama… pa mi to sve rade, zaista ne znam. Samo znam da sam jedan koncert pa možda i više njih dužna mojoj publici, mojim fanovima kojih ima mnogo u Beogradu i Srbiji.
senzacija.ba
