U petak, 22. decembra, Dervić napušta Kaznenopopravni zavod (KPZ) poluotvorenog tipa Igman u Sarajevu. Dobio je 15 mjeseci zatvora zbog krađe drva. Neimaština ga je natjerala da izvlači balvane iz visočkih šuma i tako prehrani svoju porodicu, piše “Dnevni avaz“
Dok su čuvari u igmanskom zatvoru govorili o Šabanu kao o jednom od najprimjernijih osuđenika, on je oborio pogled na svoje radničke ruke, pune žuljeva, i započeo priču o životnim nedaćama i borbi da preživi bez majke, sam s ocem i četvero maloljetne braće i sestara.
– Krao sam šumu da preživim, a ne da se obogatim. Radio sam 11 godina u KTK Visoko. Umjesto plate, dobivao sam jakne, cipele… Krao sam drva jer je to bio jedini način da prehranim porodicu. I otac je trebao u zatvor zbog iste stvari, ali će njemu ipak staviti narukvicu. Dolazili su iz centra za socijalni rad i rekli mu da proda krave, ovce, konje, sve što ima… Pa od čega da živi s mojom braćom i sestrama? Smjestili bi ih u dom za nezbrinutu djecu – kaže ogorčeno Šaban.
Život u zatvoru nije mu toliko teško pao kao činjenica da je odvojen od svojih najmilijih.
– Dok sam bio u Ustikolini u zatvoru, radio sam u kotlovnici, a ovdje, na Igmanu, radio sam u plasteniku. Hoću da radim, radit ću koliko god treba, ali hoću isto tako da mi se to plati. Rekao sam u sudu da uzmu sve moje neisplaćene plaće u KTK Visoko i pokriju kaznu na koju su me osudili. Koristim vanzavodske pogodnosti i uredno se vraćam, ali to mi je najgore. Kad se moram odvojiti od svoje porodice, hoću u zemlju da propadnem – priča tužno Šaban.
Šaban kaže da će po izlasku iz zatvora pokušati naći novi posao.
– Ne bih volio da se vratim ovdje. Nisam kriminalac, nisam ubio nikoga, nisam pljačkao. Kad su me hvatali u krađi drva, govorili su mi: “Nemoj više”, a ja njima: “Moram!” To je meni jedni izvor prihoda – rekao je Dervić.
