Vraćam se sa snimanja priloga iz Srebrenice. Onako, kad god se vraćaš iz tog grada ostaješ ugašenih misli, potpuno resetovanih na fabričke postavke duboko u sutonu onog srebreničkog Memorijalnog centra. Ne možeš ni razmišljati, jer je razmišljanje na tom svetom terenu strogo zabranjeno. Da bi se vratio u Sarajevo moraš da prođeš kroz Vlasenicu. Skromni mali gradić. Suton je, poluhladni jesenji povjetarac, a meni na um padaju samo dvije stvari. Sjetih se da je naš poznati bh. književnik, Isman Taljić, čovjek koji je rodom iz ovog grada. Sjetih se još jednog momka koji je prije 33 godine rođen upravo u Vlasenici. Vedada Ibiševića, piše portal “Source“…
Reprezentativna karijera koja je počela prije 10 godina preksinoć je, vjerovatno, dobila svoj konačni potpis i pečat. Vedad Ibišević, čovjek čiji nas je gol protiv Litvanaca u Kaunasu odveo na Mundijal u Brazil i čovjek koji je postigao prvi gol za BiH na jednom velikom takmičenju, odlazi u reprezentativnu penziju.
Vedad Ibišević, čovjek zbog čijeg su imena na stotine djece širom BiH dobijala imena. Vedad Ibišević, onaj skromni plavooki mladić koji nikada nije želio da bude dio velike svjetske pozornice, a svi duhovi iste su ga vukli da bude njen sastavni dio. Vedad Ibišević, fudbalski maestro koji je zaludio Njemačku i Evropu. Vedad Ibišević, mrki košmar Daniela van Buytena kojeg u maniru najboljih svjetskih boksera otresa na Alianz Areni. Vedad Ibišević. Vedo. Vedator. Plavooki bombarder. Skromni dječak iz ratom razorene Vlasenice. Dijete koje je sanjalo da jednoga dana postane vrhunski fudbaler. Vedad Ibišević. Majstor drame u šesnaestercu protivničkih ekipa. Vedad Ibišević. Čovjek. Uzor. Filantrop.
Dijete Vlasenice koje je progutalo sve strahote rata koji je harao Bosnom i Hercegovinom. Dragulj visokog sjaja koji je pronašao svoje skromno mjesto na pozornici svih planetarnih svjetala. U Vlasenici je, još kao dječak, zajedno sa svojim roditeljima preživio pravi pakao.
“Majka je u šumarku blizu kuće iskopala jamu za mene i sestru, široku i dugačku oko metar, a duboku pola metra. Ta jama je izgledala baš kao grob. Jednog jutra nas je odvela na to mjesto koje je bilo prekriveno plahtama i jastucima, i rekla nam da se sakrijemo. Tog jutra u našu ulicu su došli srpski vojnici. Čuli smo viku, psovanje i obijanje kuća. Moj najvažniji zadatak je bio spriječiti trogodišnju sestru da ne zaplače. Da su nas čuli i pronašli, sasvim sigurno bi nas odveli u logor”, ispričao je svojevremeno Vedo za američki “ESPN”.
Vedad je svoje prve nogometne korake napravio u klubu Zmaj od Bosne iz Tuzle, a ubrzo nakon toga sa porodicom seli u Švicarsku, ali se tamo kratko zadržava, pa se njegovi roditelji sele u SAD. U St. Louisu, Ibišević se dokazao kao jedan od igrača koji najviše obećavaju, i nakon samo jedne seniorske sezone 2002. godine je proglašen od strane magazina “Soccer America” kao jedan od 25 najboljih novajlija. Vedad je odlučio da koledž karijeru gradi na Saint Louis Univerzitetu. Brzo se dokazao već u prvoj godini, postižući 18 golova i četiri asistencije na 22 utakmice za Billikense, vodeći svoj tim na NCAA turnir. Za svoja postignuća, Ibišević je proglašen novajlijom godine, te izabran u All-American prvi tim. Tokom svojih koledž dana igrao je u Razvojnoj Ligi za St. Louis Strikerse i Chicago Fire Premier.
Bh. mediji su uskoro prenijeli priču o mladom momku bh. korijena koji od šale trese mreže u Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je to Vedad Ibišević. Slovenci ga se, vjerovatno, i dan danas sjećaju sa one utakmice za mladu selekciju BiH kada ih je u maniru Diega Maradone izmiješao u Orašju i postigao gol. Veliki fudbalski gorostas u tijelu djeteta je bio spreman da uđe na velika vrata svjetske fudbalske pozornice. Život je napokon pomazio najvećeg dječaka krvave Vlasenice.
Kada već spominjem priču ESPN-a o Vedadu Ibiševiću, autor teksta Wright Thompson sa Ibiševićem je proveo nekoliko dana u februaru 2014. godine u Stuttgartu i uspio je da iz njega “izvuče” neke do tada neispričane životne detalje. Ispovijest Vedatora se odnosi na četiri mjeseca 1992. godine i vrijeme kada su srpske paravojne jedinice ušle u vlaseničko naselje Pijuke, rodno mjesto Vedadove majke Mirsade, a koje je inače udaljeno oko osam kilometara od grada. Zločinci su pozvali lokalno stanovništvo da izađu iz svojih kuća, a nekoliko minuta kasnije svi koji su izašli pobijeni su na ulici. Osmog juna 1992. godine ubijeno je 11 stanovnika Pijuka među kojima i Vedadov djed.
“Majka je potom odlučila da se spakujemo i krenemo za Tuzlu. Srpski vojnici su imali spisak porodica koje mogu ići za Tuzlu, dok su svi drugi preusmjeravani za Srebrenicu. Na spisku za Tuzlu nije bilo porodice Ibišević, ali je mama odlučila da sa nama uđe u autobus. Jedan nas je vojnik prepoznao, a majka je pokušavala da se s njim nagodi kako bi nas pustio. Na kraju je uspjela postići nagodbu nakon što mu je predala ključeve naše kuće u Vlasenici”, ispričao je Ibišević za “ESPN”.
Porodica Ibišević se uspjela prebaciti do Tuzle, gdje je tada dječak Vedad Ibišević počeo da trenira fudbal upravo u spomenutom Zmaju od Bosne. Prvi trener u životu mu je bio Nevzet Hasanbašić zvani Lija, koji je inače prije rata igrao za tuzlansku Slobodu. I sam Vedo je, nekoliko godina kasnije, rekao kako ga je Lija uvjeravao da će jednoga dana da bude veliki fudbaler. I danas postoje video zapisi tog govora.
Vedadova porodica je u Tuzli radila brojne poslove kako bi prehranili svoju porodicu. Napokon su odlučili da se spakuju i da idu za Švicarsku, a ubrzo je njihov novi dom postala Amerika.
Koliko je samo ovaj čovjek skroman i koliko voli svoju rodnu grudu govori podatak da je u Gerovima kod Vlasenice sagradio kuću. On se odlučio da obnovi temelje kuće u kojoj je proveo najljepše dane svog djetinjstva i sa čijih se terasa pruža pogled na brda i igralište gdje je prvi put potrčao za loptom.
Sudbina je htjela da se Vedo vrati tamo gdje je sve počelo. Gledaš poljane i brda stidljive Vlasenice i sanjaš o fudbalu. Je li grijeh bio što je Vedo sanjao o fudbalu? Jesu li ga zbog toga željeli ubiti zajedno sa njegovom porodicom? Je li se grijehom smatra slijeđenje svojih dječačkih snova?
Kada ga je još u mladalačkim danima uočio proslavljeni bh. trener, Vahid Halilhodžić, pozvao ga je da nastupa za slavni PSG, ali se Vedo tamo nije naigrao fudbala. Nakon posudbe u Dijonu i kratke epizode u Alemanniji Aachen, u ljeto 2007. godine počinje jedna od najljepših priča u karijeri Vedada Ibiševića. Potpisao je za TSG Hoffenheim. U sezoni 2008/09. u 17 utakmica postigao je 18 golova i sedam asistencija i tako postao najbolji strijelac poluzezone u njemačkoj Bundesligi. Hoffenheim je bio najveća senzacija u svijetu fudbala, a svi su tada pričali o plavookom napadaču porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Vedad Ibišević je zaludio cijelu Evropu.
A onda ta prokleta portugalska La Manga. Na zimskim pripremama Hoffenheima, Vedo je doživio tešku povredu prednjeg ukrštenog ligamenta koljena, zbog čega je sa terena odsustvovao šest mjeseci, te propustio drugu polusezonu Bundeslige. I dan danas, brojni se pitaju šta bi bilo i gdje bi bio kraj Vedadu Ibiševiću da nije bilo te povrede u La Mangi.
Bog ti daje velika iskušenja na ovom svijetu, pa je tako Ibišević prebrodio još jedno veliko iskušenje. Oporavio se, ali je činjenica da više nikada nije bio isti. Nikada nije bio kao one jeseni 2008. godine kada je cijela Evropa ludila za napadačem iz Bosne i Hercegovine. Uspješnu epizodu Vedo je imao i u Stuttgartu, a danas je član berlinske Herthe.
“Niko u Njemačkoj ne zna cijelu Vedadovu priču o strahotama rata i njegovom bježanju od rata. Tokom tri godine boravka u SAD-u, Vedad o tome nikada nije pričao nijednom svom prijatelju, poznaniku ili nastavniku. Jedini odgovori koje je Vedad davao na slična pitanja bili su: ‘Uredu je sve. Imali smo mnogo sreće'”, rekao je svojevremeno američki pisac Wright Thompson.
Ovaj američki pisac, koji je pisao priču o Vedadu Ibiševiću, svojevremeno je također za američke i njemačke medije rekao:
“Mislim da čak i njegova supruga Zerina ne zna cijelu priču o njegovom teškom djetinstvu u ratu, a i ona je izgubila svog oca u ratu. Kunem vam se da imam osjećaj da i ja, koji sam pisao o njemu, znam samo 20 posto od onoga što se dogodilo sa njim u Vlasenici i tokom rata”, rekao je Thompson.
Iako nije stigla službena potvrda, kapitenska traka na ruci Vedada Ibiševića sinoć u Estoniji vjerovatno je značila da je ovo kraj jedne prelijepe priče o stidljivom i skromnom dječaku iz Vlasenice koji je zaludio cijelu Evropu svojim golovima.
Proći će još dosta vremena dok ova zemlja ne bude imala jednog novog Vedada Ibiševića. Supruga mi je, prije nekoliko godina, kupila onaj čuveni dres sa brojem 14 (Legea). Još uvijek je u toj mojoj dječačkoj sehari jedan od najvrijednijih dragulja.
“Osamnaesti. Osamnaesti. Osamnaesti pogodak u sezoni Vedada Ibiševića. 1:0 vodi Hoffenheim. To je to, to smo čekali da se otvori. Vedad Ibišević osamnaesti put. Pogledajte klupu Hoffenheima. 1:0! Pa, raduj se Bosno što imaš Vedada Ibiševića”.
Dokaz da se preko trnja može do zvijezda. Došao sa ruksakom na leđima, otišao kao jedan od najvećih. Sretno ti bilo u reprezentativnoj penziji, ponosni sine bosanski!
