Varanje penzionerki (Foto: doznajemo.com)
Doktor Samir, kako se predstavlja, ”operiše” u različitim dijelovima grada, zaustavljajući starice, ubjeđujući ih da se znaju i zavodeći ih.
Na kraju, nagovara ih da mu uruče svoju penziju, koju bi on, navodno, utrostručio unutar fondacije koju vodi. Mnoge naivne, slabovidne starice povjeruju u prepredenu priču o poznanstvu sa humanim doktorom, kojega su, navodno, upoznale u nekom od domova zdravlja.
Iz MUP-a Kantona Sarajevo saznajemo da ”doktor Samir” vozi crveni Golf II, te da se radi o traženom licu.
Doznajemo.com donosi istinitu priču jedne penzionerke.
”Bilo je to prije pet dana. Taman sam digla ostatak penzije, jer sam željela kupiti namirnice za život. Na jedom od trolejbuskih proširenja na Dobrinji, gdje inače živim, zaustavljaju se crvena kola. Neko viče: ”Mala, pa gdje si ti?!”. Pogledam u njega i pitam je li se znamo. A ima poznato lice, jednostavno, postoje takva lica. Kaže on meni: ”Zar si me to zaboravila?! Mogu ti reći da sam se uvrijedio”. Bio je veoma uvjerljiv, pa sam pomislila kako se moramo poznavati. ”U kojem domu zdravlja se liječiš, dušo, hajd’ reci?!”, nasmijano i uz namigivanje me pita. Odgovorila sam kako se liječim na ”Vojničkom”. ”Bravo! Je li ti sada išta jasnije…? Pa, ja sam, bona, doktor Samir! Zar se ne sjećaš?!”. Nisam se mogla sjetiti, ali upala sam u zamku.
Nagovarao me da uđem u auto, jer mi ima nešto važno saopćiti. Nije izgledao lopovski. Posmatrala sam čovjeka blagog i produhovljenog lica. Malo sam se nećkala. Što bi mladež rekla, ”ofirno” bi bilo ući nekom muškarcu u auto. Ali, našao je on načina da me ubijedi. U autu me je počeo šarmirati, uzimati mi ruku, govoriti mi ”ljepotice”. A starija sam od njega nekoliko decenija. Inače sam i udovica, koja još uvijek voli svoga muža, neka mu je pokoj duši. Zamolila sam ga da me ne dodiruje. ”Ali, šta ću kad si toliko slatka?!”… Na kraju smo, ipak, upriličili jedan prijateljski jezik”.
”Govorio je kako vodi jednu humanitarnu fondaciju i kako bi mi iz srca želio pokloniti petsto maraka. Zna me, zna da sam penzionerka, a on suosjeća. Ko ne bi uzeo sadaku od petsto maraka? Pristala sam. ”Ne mogu ti baš dati petsto maraka, ali… Može li ovako…, ti meni daj sve novca što imaš kod sebe, a ja ću tebi dati tih petsto?”. Nisam budala, ali mogla sam se zakleti da govori istinu: bio je hipnotizirajuće uvjerljiv. Izvukla sam sve penzije što sam digla, dvjesto maraka, i uručila je. Dinara mi nije ostalo. Zamolio me je da ga sačekam ispred obližnje škole. Reče kako mora otići do fondacije, koja se nalazi par minuta odatle. Čekala sam sat vremena, ali njega nisam ponovo ugledala. Ostavio me je gladnu”.
”Znam koliko zvuči naivno, ali odgajana sam u drugačijim i poštenijim vremenima… Po zanimanju sam nastavnica, podučavala sam uvijek o moralu, pomaganju i lijepim djelima. Ali, nije to bio prvi čovjek koji me je nasamario. Svakodnevno doživljavam da me opsijedaju mladići, koji mi dolaze na vrata, zovu me i u pola noći. Žele druženje, držanje za ruke i slično. A svi lijepi, mladi i visoki. Ne zna se koji je ljepši. Nikada ne bih ljubovala s nekim od njih, nisam takva. Tražili su mi da im posudim novac – onako prijateljski. U par navrata sam ”posudila” dvadesetak maraka, znajući kako ih nikada neću dobiti natrag”.
Zanimalo nas je zašto ova gospođa uopće sebi dozvoljava kontakt s mladićima, kada se zna kako njihove namjere nisu čiste. ”Nemoguće ih se riješiti. Oni su kao lešinari. Udovica ne može izaći iz kuće da ne naleti na nekog od njih. Ne biste vjerovali koliko su uporni i dosadni. A ja sam fizički slaba i nemoćna. To vam je istina. Svi oni izgledaju prelijepo, manekenski… Ne mogu vjerovati da narkomani mogu biti u toj mjeri uglađeni. Žao mi je onih starijih žena, koje, željne makar nečije pažnje i društva, nasijedaju na ovakve prevare i ”ljubav”. Nadam se da će im moja ispovijest pomoći u jasnijem sagledavanju stvari”…
doznajemo
