Bijeg obitelji Saše Stanišića, koji je tada tek napunio 14, iz rodnog Višegrada u proljeće 1992., u biti je morao nalikovati na opise Zabranjenog pušenja u pjesmi “Yugo 45”. Mogla je to slobodno biti i Lada ili kakav Golf II, nebitno. “Grijeh” Stanišićeve obitelji bilo je to što mu je otac bio Srbin, majka Bošnjakinja, piše “Express“
U svakom slučaju, pismeni, bistri dečko iz istočne Bosne spasio se bijegom u Heidelberg, grad koji se pokazao kao možda i najbolje mjesto za studiranje ono što ga je zanimalo. Još koju godinu poslije i mladić je 2006. bacio u trans njemačku publiku poluautobigrafskim romanom sarkastičnog naziva “Kako vojnik popravlja gramofon”, o unikatnom opisu života u Jugoslaviji, opsade Višegrada i svega što je uslijedilo.
Stale su pljuštati nagrade, roman je do danas preveden na 31 jezik, pa si je mladi spisatelj mogao priuštiti istraživanje života i ljudi u zabiti u posttranzicijskom Brandenburgu 25 godina nakon pripojenja DDR-a BRD-u. Bila je riječ o romanu “Uoči slavlja”, izdanom 2014., o još jednom literarnom briljantu. Stanišić je definitivno postao ikonom mlade književne scene u Njemačkoj, no u BiH je iznenada postalo cool identificirati mladog spisatelja kao nacionalno “svog”, a u Njemačkoj je kulturno puritanski dio kritike ostao šokiran time što se jedan imigrant drznuo opisivati Nijemce. I pritom još biti tako prokleto zanimljiv, precizan i duhovit.
Kao kad objašnjava da u selu imaju jednog i pol neonacista, ili sve što je prethodilo da g. Schramm ustrijeli aparat za cigarete, ili kako se Imboden kod Ullija u gostionici/garaži propio baš nakon što mu je umrla supruga. Navodno, da nadoknadi godine trijeznosti. Ukratko, Stanišić je postao faca. Prošle godine izdao je još jednu knjigu, “Fallensteller”, za njim su poludjeli mainstream mediji u Njemačkoj, potom i po svijetu.
Tako ga je primijetio i The Huffington Post. No u tom slučaju Stanišić se hvatao za glavu. “Ne čitam The Huffington Post i nitko ga ne bi trebao”, komentirao je kad smo mu otkrili da ga je megapopularni portal proglasio “jednim od 17 izbjeglica koji su promijenili Njemačku”, među ostalim u društvu Volkera Hadera, Marine Weisband, Horsta Köhlera, Yareda Dibabe, Helene FIscher, Herte Müller…
Pišući roman “Uoči slavlja”, koliko ste bili svjesni da u opisu posttranzicijskog fiktivnog mjesta Fürstenfelde i njegovih stanovnika u istočnoj Njemačkoj otkrivate mnoštvo elemenata opisa života u kakvom tipičnom bosanskom gradiću?
Nisam konkretno ciljao na paralele, ali jasno mi je i ne čudi me da plodovi globalizacije posvuda rastu bez obzira na kulturne, socijalne i geografske predispozicije. Gostovao sam s knjigom u Brazilu, i diskurs se i tamo vodio baš o tome, o detaljima života koje opisujem u ruralnoj sjevernoj Njemačkoj i njihovim oblicima pojavljivanja u Brazilu.
Na generalnoj razini, stvarajući lokalni svijet malog fiktivnog sela bilo gdje, stvaraju se detalji drugih sela na drugim mjestima. Čak je i humor tipičan provinciji sličan bez obzira na ostale razlike. Ali s druge strane ne smijemo zaboraviti produktivnu snagu lokalnoga kolorita, znači te sasvim specifične događaje i karaktere koje je nemoguće prebaciti iz jedne u drugu sferu, a i zašto bismo uopće prebacivali. Pogotovo kad se radi o Bosni s njenim velikim brojem raznoraznih osobitosti, po kojima je poznata isključivo ona.
Tu je i tradicija bosanskog pripovijedanja i crnog humora. Kako objašnjavate fenomen da je mladi izbjeglički imigrant iz BiH svoj roman prvijenac napisao na njemačkom i potom preveden na 31 jezik u tiražama koje se mjere u stotinama tisuća?
Ne znam je li crni humor kod mene baš tradicija bosanskog pripovijedanja. Njega kao način humorističkog rada ima u većini meni poznatih literatura, a u svakom slučaju ne vjerujem da je riječ o pravom nacionalnom fenomenu nego, u slučaju ovog romana, naprosto pokušaj imitacije humora stanovništva koje živi na prostoru koji u tom romanu opisujem. To što pišem na njemačkom lako je objasniti. Moj njemački je s vremenom postao puno ‘bolji’ nego moj ‘naš’ jezik. Znači, lakše mi je mučiti se s jezikom koji mi je pristupačniji. Povezivati rečenice, stvarati slike, igrati se na razini izraza, uopće upotrebljavati osnovna zanatska načela ‘kreativnog’ pisanja. A kad smo već kod naklade, pa nije ona baš tolika.
Nekoliko godina nakon njemačke objave romana “Kako vojnik popravlja gramofon” krenula su balkanska svojatanja vas kao svoga pisca koji je iz BiH emigrirao u Njemačku. Kako vi na to gledate i kamo biste sebe smjestili?
Takve stvari smatram prvenstveno nepotrebnim pojednostavljivanjem kompliciranih odnosa između podrijetla i produkta rada, u mom slučaju spisateljstva. Podrijetlo nije estetska kategorija, osim možda ako je motiv samo po sebi. Literatura nije nacionalna pojava, osim možda kad se pojavljuje kao propaganda. Ona je suma veza i odnosa među već samim po sebi izmiješanim stilovima, pojedincima, povijestima na nekom prostoru. Štoviše, ona literatura koja je meni draga svojim temama prerasta nacionalno definirane granice koje su same po sebi sredstvo isključivanja onog drugog, onog stranog, nepoznatog, nepoželjnog.
Nacionalno definirane granice na taj način dovode do osiromašenja prostora i identiteta. Spisateljstvu definirati granicu je nemoguće, a s tim je i ograničenje pisca na slučajnost ‘mjesta rođenja’ sasvim apsurdna i nepotrebna stvar.
Što je i gdje je vaša domovina danas? Navodno ste vatreni navijač reprezentacije BiH, a čulo se i nešto o anegdoti s utakmice s Luksemburgom u gostima. Tu je i nezaobilazna gurmanska strast prema zeljanici, ćevapima i kako to već ide.
Ja sam dijete multietničke Jugoslavije, dijete odraslo na granici Srbije i Bosne. Moja prva velika ljubav rođena je u DDR-u. Kad mi se prohtije, u stanju sam govoriti na jednom dijalektu s juga Njemačke. Ne jedem grah, volim Balaševića i Boccherinija, navijam za Hamburger SV, iz grada u kojem živim, sin mi uči dva jezika, pišem na njemačkom, a najviše čitam južnoameričku i rusku literaturu.
Usput, nisam još nikad izgubio novčanik, trenutno nosim narančaste čarape, nakon što završimo s ovim intervjuom, idem posjetiti izložbu fotografija jednog brazilskog fotografa, a večeras mi u posjet dolazi susjed Španjolac.
Koliko vam je u svemu tome značilo to što ste u Heidelbergu, pored njemačkog kao stranog jezika, studirali i slavistiku?
Razlog je bio da sam htio čitati Ruse u originalu. To je bilo to. Pored toga sam naučio i nešto o baroku na našim prostorima, ali taj dio sam već pomalo i zaboravio.
Jeste li u Njemačkoj u nekom trenutku osjetili pritisak pokušaja literarnog uniformiranja po sistemu “kako bi imigrant trebao pisati” ili možda pokušaje utjerivanja “deutsche Leitkultur”?
Kao i svuda, i u Njemačkoj ima intelektualaca koji svoju ulogu u javnom diskursu definiraju time da drugima postavljaju zadatke kako i o čemu bi oni trebali pisati, stvarati. I bilo je, znači, takvih koji su se iznenadili temom mog drugog romana, mojim približavanjem jednom njemačkom selu u tom romanu. U tom njihovom iznenađenju bio je prisutan i taj meni doista krajnje čudan stav, čudan jer je odavno prevaziđen, da pisac treba pisati o “sebi sličnim ljudima”.
U tome se skriva ne posebno dobro ograničena ideja po kojoj imigranti trebaju razmišljati samo o imigrantima, Židovi o Židovima, mravi o mravima, a nipošto o pčelama. Eto, a kad bi to doista bilo tako, znači kad bi svatko pisao samo o “sebi” i svom “identitetu” i s njim povezanim motivima, zamislimo se samo retrospektivno na što bi danas nalikovala svjetska literatura. Ako baš hoćete, sve to možemo povezati s mnogim drugim autorima koji su ili bili imigranti ili su pisali na jezicima koji im nisu bili materinji. Koliko bismo fenomenalnih djela literature izgubili u jednom takvom svijetu; Mann, Nabokov, Conrad… Mislim da je već i ovoliko nabrajanja sasvim dovoljno.
U Višegradu ste u okruženju 1992. s obitelji bili samo devet dana, a spominjali ste i da u obitelji nikad niste govorili o ratu. Ratna trauma u vašem romanu prvijencu ipak se da primijetiti. Na kakva ste svjedočenja nailazili pri istraživanju za “vojnika s gramofonom”?
Pričali smo mi u obitelji o ratu, ali tek nakon što smo ga uspjeli ostaviti daleko iza sebe. Što se tiče pričanja i svjedočenja drugih tijekom istraživanja za roman, to je ovisilo o mnogim osobnim iskustvima. Neki od tih ljudi bili su otvoreniji, neki drugi nisu željeli da se vrate u taj period, što je potpuno razumljivo.
Posjećujete li Višegrad danas?
Da, otprilike jedanput godišnje zbog obitelji koja tamo još živi.
Je li BiH danas otporna na ratno ludilo nakon raspada Jugoslavije, s obzirom na Dodikovo licitiranje odcjepljenjem srpskog entiteta, s obzirom na rast bošnjačkog nacionalizma, sa snovima o hercegovačkom entitetu.
Nadam se da jest. Ali isto tako smo se većinom nečem nadali i devedesetih. Nada je nepotrebna, čak zna i kočiti promjene. Potreban je angažman. Angažman snaga pristojnosti, umjerenosti, tolerancije. Aktivan suprotstavljanje nacionalizmu, rasizmu i šovinizmu. On bi u biti trebao biti prirodan, nešto poput, recimo, disanja – u svakoj dnevnoj, u svakoj životnoj situaciji, u tramvaju, u samoposluzi, u socijalnim medijima, u svakom trenutku na vrhu jezika.
Naprosto se ne smije šutjeti i dopustiti agresivnosti i brutalizaciji da se ukorijeni u društvu. A za sve to su potrebne investicije u obrazovanje, u slobodu medija, u građenje civilnog društva na osnovi jednakosti i dijaloga među etnicitetima.
