Ne mogu i ne želim suditi. Onima koji žive za potvrdni odraz u ogledalu. Takvih se zemaljskih sudija i sama klonim. Puštam nek svako svoje konce šije. Ne petljam se u tijela i duše ljudi. Nije na meni da apaludiram jednostavnosti, a sklanjam se kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova ogledala. Ona u očima”, piše “Ingriddivkovic“, te nastavlja:
“Nek se isproba sve. Nek se potroši sve. I to sve na nekima je ništa. Jeftino, skupo. S etiketom i bez nje. I crna vreća za smeće nekim ženama zavidno dobro stoji. Nekim ženama, uvrijedite se koliko želite, ne stoji ni najskuplja bunda na svijetu. Al bunda je bunda, a vreća za smeće je vreća za smeće. Kad vidiš skupu bundu ne vidiš umornu, zabrinutu ženu s keceljom oko struka dok s jednom rukom guli krumpir, a drugom briše nos raplakanom djetetu. Vidiš ženu. Najbolju verziju nje same. Vidiš metu, koja traži ispaljene strelice. Ogledalo, čisto, bez mrlje. Dobro je njoj samo dok se tuđe usne smiješe pri pogledu na nju. To je ulog, to je alibi za ljepotu. Sve što je dobro kad tad se vrati, ostalo ispari. Na gomilu privida ide još gomila.
Ne traže svi ljepotu u nama, već na nama. Dok god je ljepota u pitanju nije nam bitno traže li je iznutra ili izvana…
Razmišljala sam danima o djevojakama koje su sjedile do mene. Bilo je to prije cca desetak dana. Dvije djevojke od kojih devetnaestak godina. Iz crnih lakiranih Louis Vuitton torbica nazirale su se skripte za faks. Identične torbice. Identične djevojke. Mobiteli su vibrirali, dovoljno veliki, dovoljno sjajni. Na futroli je pisalo. Chanel. Promatala sam ih. Jednoj se razmazala maskara. Druga nije marila. Jer da jest prva zasigurno na licu ne bi imala crnu mrlju pod nosom. Ovako je imala. I mrlju i duge, crvenim lakom namazane umjetne nokte koji nisu bili u stanju obuhvatiti šalicu macchiata a da ne izgleda poprilično smiješno. Mislim za jednu mladu damu. Objema su usne, osim duple doze nikotina bile ispunjene crvenom bojom.
Promatrala sam ih, dovoljno dugo da shvatim da su tražile pažnju. Potvrdu svog postojanja. Cijenu koja nije bila okačena na njihovim ovratnicima. Ali kao da jest. Jer to se vidi. To se osjeća. Žene to mahom pokazuju, a da toga nisu niti svjesne.
Sve što hoda ima cijenu.
Sve što diše ima vrijednost.
Predmeti ne dišu, ako ste kojim slučajem zaboravili…
Sjetila sam se sebe i svojih devetnaest. Prva godina faksa. Imala sam malo toga. Točnije ono što mi je posuđivala starija sestra. I ono što sam si mogla priuštiti sama. Pitati starce novac za pokoju krpicu? Nije mi padalo na pamet. Što zbog odgoja, što zbog životne situacije. Vladala je parola ‘snađi se sam druže…’
Gledala sam, nerijetko sve te prekrasno odjevene djevojke. Gledala sam sebe dok gledam njih. Jesam li zavidjela? Možda. Pa nije da nisam imala ništa. Ali nije ni da sam imala sve. Ne sjećam se detalja ali se sjećam toga da sam jednu majicu nosila na stotinu i jedan način. I toga da su mi neki (valjda slični meni) govorili da imam stila i da sam jako kreativna. E da. Sjećam se (da dobro se sjećam, iako bih voljela da se ne sjećam) jedne situacije koja me dotukla i pokazala da ima bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka.
Njezine oči i pogled uperen u mene. Obratila mi se nanoseći sjajilo na usne i rekla:
‘Ideš u tome s nama? Nemaš ništa novo? Neki orginal? Nešto s potpisom…?!’
‘Nemam…pa, šta ovome fali, novo je…’
‘Fali cijena draga. Cijena potpisa. To ti je znak koliko vrijediš…’
Ako sam se ikada osjećala jadno i jeftino to je bilo tada. Ipak, taj je osjećaj trajao kratko. Nešto me prenulo iz bijede koja je doprla s njezinih usana. Nešto me probudilo. Ili ona? Ona me probudila? Dovoljno jako, da i nju i njezine originale pošaljem u onu stvar. I da joj se zahvalim na lekciji koju ću shvatiti tek nekoliko godina kasnije…
Jer kao i sa ljudima i lekcije dođu kada moraju, ne kada mi to želimo…
Kćeri moja, ne nosi marke. Budi marka.
Rekla je, grleći me riječima nakon te lavine osuda (kao nitko nikada). Hvala ti majko.
Tvoje riječi odzvanjaju, svaki puta kada ugledam ta lica tuđih imena.
Te robove koji su i sebi tuđi, a nikada svoji.
A danas? Ne. Ne nosim poznate marke. Ne zato jer si ih ne mogu priuštiti, već zato jer mi do modnih markica i brendiranih imena nije ni najmanje stalo. Ako i imam koju krpicu s potpisom najvjerojatnije sam je dobila na poklon. Preškrta sam za sebe. Grijeh mi je dati 5000 kuna za torbicu ili cipele. I zato jer su mi u životu bitnije neke druge stvari poput knjiga, putovanja, slika, mojih sitnih radosti… Sjetih se majčinih riječi ‘kćeri moja, ne nosi marke, budi marka…’ kao da su jučer izgovorene.
Jučer. Danas. I sutra će biti isto. Osvrnimo se oko sebe. U svijetu u kojem živimo sve se svodi na vanjski izgled, imidž. U krajnju ruku ono što je na nama. Pogledajmo žene koje nas okružuju. Prijateljice, poznanice. Većina njih su skupo obučene, sve po posljednjoj modi. Iako je vrijeme gore nego ikada. U međuvremenu sve pričamo o unutarnjoj ljepoti. Koja je nekako nezamisliva bez one nove torbice, novih cipela. Kako licemjerno. Često me puta neke poznanice znaju upitati,‘Što je to na tebi? Divno je. Čije je?’ Ja kažem ‘Moje.’ One kažu ‘Ma ne, mislim, koja je marka?’ Odgovorim ‘Ničija. Ako je na meni moja je….’
Mislim da bih nekim ljudima vrijedila više ako bih rekla da nosim Chanel ili Luis Vuitton. Takvim ljudima ni ne želim vrijediti.
I ne, ne mislim da je grijeh imati novaca, moći si priuštiti lijepe stvari, brinuti o sebi, biti njegovan, dotjeran, odjenuti se po posljednjoj modi i uživati u sebi… Ne mislim. Zaista. Samo mislim da je grijeh živjeti samo za to. Gurati to ljudima pod nos i još gore, vrednovati ljude samo i isključivo na temelju onoga što imaju na sebi…
Uostalom, čak je i žena koja je živjela zbog mode i za modu jedno prilikom rekla:
‘Moda nije pitanje odjeće. Moda je u zraku, rođena iznad vjetra. Morate imati intuiciju za nju. Ona je na nebu i na cesti.’ Coco Chanel
Hvala ti Coco. Ako nemaš ništa protiv zadržala bih se na nebu, na cesti mi je pretijesno…. ?
I još nešto za kraj. Ženu ništa ne odaje bolje od njezina donjeg rublja. Ono otkriva mnogo više nego tisuću torbica… A skriveno je. Od znatiželjnih pogleda… Koja divota.
Treba. Znati živjeti. Više u svojoj koži, manje u tuđim očima.” Ingrid Divković
