Ova današnja djeca, pa to je strašno!”“Generacije su sve gore i gore!”
“Sve je manje dobre djece, sve je to razmaženo i raspušteno!”
Eh, da mi je da sam dobila dinar svaki put kad sam nešto slično čula i pročitala, sad bih bila milioner. Samo, ima jedan problem. To nije sasvim tačno. Nedavno sam se uselila u novu zgradu i dobila nove komšije. Vraćajući se iz šetnje sa djecom, zastala sam kratko ispred ulaza i razgovarala telefonom. Iz zgrade je izašao komšija, dječak od 10 godina, vidio me sa kolicima i stao pored mene. Završila sam razgovor i pitala ga zbunjeno da li je nešto htio. Odgovorio je: „Ne, samo sam sačekao da završite da pitam da li vam treba pomoć.” Dječak od deset godina. Koliko je samo truda uloženo u njegovo vaspitanje? Nije se sigurno sa tim manirima rodio. Znate li šta to govori? Nije do djece – do NAS JE. Svako dijete se može vaspitati da bude učtivo, uviđavno i ljubazno. Ali ne umije svaki roditelj da vaspitava, piše “Zelena učionica“…
Da, mi smo skloni tome da vidimo samo ono manje lijepo, ono što odskače, što smeta.
Nedavno sam na jednom blogu pročitala priču o ženi koja je par sati nakon porođaja prvi put u ruke uzela svoje dugo očekivano čedo. Sestru koja joj je dijete donijela upitala je: “Hoće li joj se ove bijele bubuljice povući?” “Zar je to sve što vidite na svom djetetu?“, upitala je sestra hladno. Da, mi smo skloni tome da vidimo samo ono manje lijepo, ono što odskače, što smeta. Ako vidite gomilu dobre djece i jedno koje ide i razbija, ruši, lomi – nećete posvetiti ni gram pažnje ovoj dobroj, već ćete se potpuno usmjeriti na malog huligana.
Djeca huligani postoje. To nije sporno. Ali njih je manje, mnogo manje nego dobre djece. Sve to što rade zapravo je očajnička želja za pažnjom. Bilo kakvom. I dok je sva pažnja usmjerena na njih, dok jedno ili dvoje djece u svakom razredu predstavljaju glavobolju za nastavnike i roditelje, tu je onih 20 koje niko ne primjećuje, koji ne mogu da dođu na red.
Zato, hajde da to promijenimo. Hajde da vidimo umijemo li da na površinu izvučemo ono lijepo, ono vrijedno divljenja, ono čemu treba da stremimo. Ima li dobre djece? Oh, da, više nego one “loše”! Ko su svi oni đaci, fizičari, matematičari, informatičari, koji nas kite medaljama iz cijelog sveta i zbog kojih smo ponosni na svoju zemlju? Zar to nisu dobra djeca? A oni đaci koji se zbog siromašnog druga odriču ekskurzije, pa svi zajedno sakupljaju za njega novac? Ili oni koji preskaču užinu i drugu koji ide u papučama – kupuju nove cipele? Jesu li to te sve gore i gore generacije? A djeca koja sređuju parkove, koja obilaze svoje bake i deke, koja ustaju u autobusu da ustupe mjesto starijima? Da li njih neko primjećuje? Da li o njima pišemo, govorimo? Oni su tu, svakog dana, u parkićima, školama, u zgradama. Da pomognu mladim mamama koje vuku namirnice i kolica, starijima kojima je pomoć potrebna. Tu su da ustupe mjesto u autobusu i da se to smatra sasvim normalnim, da to niko ne pohvali. Tu su da donesu medalje sa svjetskih takmičenja u matematici, da im obećamo doček na balkonu, a onda odlučimo da za njih tamo ipak nema mjesta. I da to prođe tako, bez riječi, bez pobune.
Primjećujući loše, šaljemo jednu, jasnu poruku – ako želite da budete primjećeni, činite loše stvari, budite grubi i nevaspitani, zaboravite na empatiju i ljudskost.
Nije tačno da više nema dobre djece. Problem je u tome što ih mi ne primjećujemo. I sve tako ne primjećujući dobro, a primjećujući loše, šaljemo jednu, jasnu poruku – ako želite da budete primjećeni, činite loše stvari, budite grubi i nevaspitani, zaboravite na empatiju i ljudskost.
Kad dobra djeca budu predmet pažnje i divljenja, dobre djece će biti sve više.
“A, šta bi drugo, nego da Srbija ne može propasti, mogao pomisliti svako ko čuje da je dječak, koji u naše dane jedva tavori o više nego skromnoj nadnici – našao 700.000 dinara i vratio ih, ne znajući čiji su, a znajući samo da nisu njegovi. Tih sedamsto hiljada su drugo ime za sve blago ovoga svijeta za koje David Marković nije dao dušu ni ovom Golijatu.”
