Iz iskustva vam kažem, sjedite tamo gdje jeste. 2015. sam se s obitelji vratila iz Švicarske u Hrvatsku sa željom i snagom da uspijem. Nije samo problem država nego i većina onih ljudi koji su ogorčeni na sve oko sebe pa gledaju kako da napakoste nekome, jer ipak smo mi oni što su godinama brali franke na drvetu i sad želimo komad njihove zemlje koja nama ne pripada. Jer mi smo otišli van i nama je bilo lako, a oni jadni ispijaju kave svaki dan po kafićima i žale se što nema posla.
Od prošlog tjedna smo ponovno u Švicarskoj da se pokušamo vratiti ‘na staro’, iako staro biti neće nikad jer sada više nego ikad znam cijeniti ovu zemlju koja me 16 godina hranila i možda po prvi puta osjetim toplinu, u svojoj sam zemlji bila najveći stranac.
Sa velikim grčem u grudima i suzama u očima zatvaram poglavlje života u Hrvatskoj i, najiskrenije, više mi se ne mili ni na ferije ići, jer to nije zemlja u kojoj sam ja odrasla i to nisu ljudi na koje sam ja navikla. 15 godina je učinilo mnogo i više nema topline i one bezuvjetne pomoći već se sve vrti oko novca i preko veze.
Svaka čast svakome tko uspije, ali onaj tko ne mora nek ostane sretan gdje jest jer mi nemamo za čim plakati, osim za svim onim izgubljenim životima za našu zemlju i slobodu. Jer, da se svi naši očevi mogu vratiti, mislim da bi umjesto puške uzeli nas za ruke i otišli što dalje u bijeli svijet… – ispričala je Anita za CroExpress.
