lika prva: Djevojka tinejdžerske dobi, maloljetnica, izašla je iz jedne riječke srednje škole u vidljivo alkoholisanom stanju. Dočekala ju je uznemirena majka, na koju je odmah sasula vulgarnu verbalnu bujicu: “Gaduro! Zašuti, glupačo! Ful si glupa!” Tu nije bio kraj. Tinejdžerka se počela majci unositi u lice i prijetiti joj. “Razbiću ti njušku! Razbiću te!” Ostali učenici osvrtali su se za njima, u nevjerici promatrajući što se događa. Majka je djelovala prestrašeno, bilo joj je naočigled neugodno i pokušavala je ”pobjeći” od kćeri. No, pijana djevojka ju je pratila, ne odustajući od psovki. “Kretenko! Blesava si ko ponoć! Crkni, glupa kravo!”
Slika druga: Mladić tinejdžerske dobi, maloljetnik, od majke traži novac, navodno za kupovinu polovnog motocikla, i to pred njenim prijateljicama. Majka ga pokušava odbiti, objašnjavajući mu da treba podmiriti neke njegove dotadašnje dugove. Momak ne posustaje. Ucjenjuje ju, prijeti, govori joj da posudi novac od svojih prijatelja i da mu ga da. Neke od njih i sam poziva te, uime majke, zahtijeva novac. Nemoćna majka izložena je vrijeđanju. Pokušava mu se približiti, uspostaviti fizički kontakt. ”Goni se! Bježi od mene! Ma bježi kad ti kažem”, dere se sin. Nakon što postaje očigledno da neće dobiti novac za motocikl, pokušava iznuditi poveći novčani iznos za večernji izlazak. Majka nevoljno pristaje, a on joj novac doslovno trga iz ruke, uz negodovanje. “Daj, daj, daaaj još, nije mi to dosta! Šta me zajebavaš! Goni se, stara, uvijek s tobom ista priča! Kravo glupa!” Izlazi i najavljuje da će sutra trebati još te da ga novac mora čekati na vrijeme jer on “nema vremena za gubljenje”.
Udarac za udarcem
Slika treća: Samohrana majka već je duže vrijeme izložena batinama svojeg maloljetnog sina tinejdžera. No, problem pokušava prikriti, pred sudom, policijom, ljekarima i rođacima. S jedne strane ne razumije zašto joj se to događa, s druge se boji da je sama kriva za situaciju u kojoj se našla. Uplašena je da će ju se proglasiti neprimjerenim roditeljem.
Možda bi moji prijatelji mislili da sam trebala biti odgovornija, možda da sam sama kriva za sve. Nešto mora da sam pogrešno napravila, ali nisam bila nasilna, nisam alkoholičarka, zavisnica.”
Slika četvrta: “Stan sam morao prepisati na sina. Dok to nisam učinio, živio sam u paklu. Prijetio mi je, vrijeđao me, optuživao me za svoje porodične probleme. Nemam više ni penziju. Sin je tražio punomoć i kaže da meni ionako novac ne treba jer živim s njim. Kada mi zatreba novac za lijek ili nešto drugo, nasmije se i kaže da novaca više nema.”
Utjerivanje straha
Navedeni primjeri samo su neki od slučajeva s kojima se susretala profesorica Jasminka Zloković, predstojnica Katedre za porodičnu pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, istražujući fenomen koji je obradila u knjizi “Obiteljski diskurs u kontekstu nasilja maloljetne djece nad roditeljima”. S tim se problemom susrela baveći se nasiljem u porodici, što joj je područje rada već 25 godina, a knjiga je rezultat ovogodišnjeg sprovedenog istraživanja, prvog takve vrste na ovim prostorima. – U Hrvatskoj, kao i u tranzicijskim zemljama, pa čak i šire u Europi, ne postoji istraživanje ovog problema. Studija je vrlo malo. Od 1954. do dvijehiljadite bilo je samo desetak pokušaja. Nasilje maloljetne djece nad roditeljima problem je s kojim se naše društvo još nije spremno suočiti, institucije kao što su zdravstvene ustanove, centri za socijalnu zaštitu ili policija ne reagiraju i roditelji koji su izloženi toj vrsti nasilja praktično se nemaju kome obratiti – govori Jasminka Zloković.
Prema njenom istraživanju, u 16 posto slučajeva porodičnog nasilja žrtve su upravo roditelji. Oko 16 posto roditelja izloženo je psihičkom nasilju, a pojava je najučestalija u jednoroditeljskim porodicama, s time da su žrtve najčešće majke. Jasminka Zloković navodi da je učestalost u takvim porodicama do 29 posto, što je vrlo visoka brojka i “u prevodu” znači da je praktično svaka treća samohrana majka izložena nasilju od strane svojeg djeteta. Tjelesnom nasilju izloženo je oko 5 posto roditelja, što je, kaže dr. Zloković, i dalje vrlo visoka brojka. Posebno zabrinjava što među djecom koja tuku oca i majku prevladavaju djevojčice.
– Iza svih tih brojeva stoje ljudske sudbine, osobne tragedije – govori Zloković, napominjući kako želi da njen projekat preraste u širu, nacionalnu studiju na velikom uzorku, čime bi se otvorio put za pomoć i djeci i roditeljima.
Kod ove vrste nasilja radi se o obiteljskom tabuu, problemu koji raste, ali se u javnosti ćuti i marginalizuje. Članci iz crne kronike prikupljeni na jednom mjestu otkrivaju, pak, da se i najdrastičniji primjeri nasilja nad roditeljima događaju u našem susjedstvu, i to prilično često – naslovi kao što su ”Sumanuti maloljetnik odvijačem pokušao ubiti baku”, “Tinejdžer dvije godine tukao majku, baku i djeda”, “Maloljetnik mjesecima tukao majku i brata” u zloslutnom nizu djeluju upozoravajuće.
Govoreći o toj problematici, Jasminka Zloković ističe da se tu ubrajaju svi oblici nasilja – psihičko nasilje, manipulacija, materijalno iskorištavanje, tjelesno nasilje i seksualno nasilje.
– Treba povući vrlo jasnu crtu između normalnog, uobičajenog sukoba između roditelja i djece te nasilja jer sukob i nasilje nisu isto. Pobune protiv roditelja su normalan dio odrastanja, jer kod djece se rađa potreba da budu važni, samostalni, i tu katkad bude sukoba. No, udarci, čupanje, štipanje, guranje, bacanje o pod, zalijetanje, vrijeđanje, prijetnje, utjerivanje straha i iznude nisu normalni. Jedno su normalni materijalni prohtjevi, a drugo su iznude. Postoje primjeri gdje djeca roditelje prisiljavaju da dižu kredite, da posuđuju novac – priča Zloković.
Okrutni 10-godišnjak
Nasilje je, kaže riječka profesorica, opasno čim se pojavi i na njega bi trebalo odmah reagovati. Agresivno ponašanje djece može se uočiti već u četvrtoj ili petoj godini života, a već s deset do dvanaest godina nasilje prema roditeljima može eskalirati. Zloković kaže da postoje primjeri desetogodišnjaka ili dvanaestogodišnjaka koji su fizički uspijevali bacati svoju majku na pod. Najčešći su ipak primjeri nasilja u 16. ili 17. godini života.
– Roditelji često ne prepoznaju problem, misle da je to normalno, da je faza koja će proći. Više je uzroka takvog ponašanja. Postoje psihološko-patološki problemi, ali nisu primarni. U jednom dijelu riječ je o modeliranju ponašanja vlastitih roditelja, ali to nije jedini uzrok. Ima roditelja koji pokazuju brigu, koji se trude, ali se svejedno kod njihove djece pojavi agresija. Mladi ljudi, kao i svi mi, funkcionišu kao satni mehanizmi. Ako izvadite jedan kotačić, mehanizam neće imati funkciju. Mi smo, nažalost, kao društvo učinili sve da posljednjih decenija izokrenemo moralne vrijednosti. Rad, poštenje i odgovornost postali su nešto što izaziva podsmijeh. Mladi vide da nasilnici žive dobro, poruka koja im se odašilje jest da se nasiljem postižu ciljevi. S druge strane, roditeljima se poručuje da nisu ‘in’. Zamijenjene su uloge roditelja i djece. U mnogim slučajevima djeca postaju ti koji odlučuju što roditelj smije, a što ne. Roditelji, pak, pokazuju nezainteresovanost za vlastitu djecu. ‘Nemam vremena, ne stignem’, to je jedna od najlošijih poruka koju mladim ljudima upućuju svi. Time im poručuju da nisu vrijedni truda i vremena. Rezultat kumulacije je da mladi agresijom iskazuju nezadovoljstvo. Na taj način traže pomoć – kaže Jasminka Zloković,piše ekskluziva.ba
