Uprkos Semovoj bolesti, par je imao želju da imaju još djece. Alisa En je začeta vantjelesnom oplodnjom i nakon nje, par je imao još 4 smrznuta embriona. Kristen je nakon Semove smrti pokušala da zatrudni, ali nije uspjela.
U februaru je pokušala ponovo i nadala se najboljem. Ovaj emocionalni momenat je podijelila sa svojom i Semovom majkom.
“Kako bismo Sem i ja imali još biološke djece nakon njegovog liječenja, morala sam da idem na vantjelesnu oplodnju. Ostala sam sa 4 embriona. Alisa En je bila naš prvi. Ponovo smo pokušali prošlog ljeta, ali sam ga izgubila vrlo rano. Tri sedmice nakon toga, Sema više nije bilo”.
“Iako nismo pričali o njegovom “kraju”, pričali smo dosta o embrionima. Oni su za nas bili potencijalna djeca. Uvijek nam je to bio plan, šta god da se desi”.
“U proteklih 6 mjeseci ni jednom nije bilo sumnje šta ću da uradim. Čak i na intenzivnoj njezi kod njega, znala sam šta ću da uradim, da im pružim nadu za život”.
“Prolazili su mjeseci pripremnog rada, i fizičkog i psihičkog. Moj doktor nas je dobro znao i nije bio iznenađen mojom odlukom. 9. februara, uz podršku moje i Semove mame, prenijeta su mi posljednja dva embriona”.
“Bilo je mnogo suza i ljubavi u toj sobi. Par sedmica kasnije saznala sam da nosim jedno zdravo dijete. I to je bilo u redu. Na način koji ja vidim, Sem dobija jedno i ja dobijam jedno. Naravno, to je gorka i slatka stvar istovremeno. Ali to je bila naša odluka i ono što smatram jednim od najljepših blagoslova života”.
“Presretna sam i uzbuđena što ćemo u oktobru imati prinovu. Džek želi da ima sestru. Kao i sa prethodnim trudnoćama, saznala sam tek na licu mjesta. Ili kako bi Sem rekao – originalna informacija o spolu”.
