Pismo mame koja je izgubila bebu u 9. mjesecu trudnoće dirnulo je svakoga tko ga je pročitao, a mama koja ga je napisala u međuvremenu je ponovno ostala trudna i, unatoč raznim problemima i strahovima zbog ranijeg gubitka, prije nekoliko mjeseci rodila zdravu djevojčicu. I njoj je napisala pismo i podijelila ga s nama:
Dok na meni spavaš
Prošlo je godinu dana. Oproštajno pismo koje sam pisala za svoju curicu, za onaj dio mene koji je zauvijek nestao, to pismo moralo je dobiti sretan završetak. Takav smo si cilj od početka sastavili u glavi i nijedan drugi ishod nije dolazio u obzir.
Ove iduće riječi tipkam s lakoćom, tipkam ih u ritmu tvojeg blagog disanja na mojim prsima. Ti spavaš tako mirnim snom, ti spavaš kao beba, moja beba koju sam ipak naposljetku doživjela, ona beba koja je odlučila nastaviti put ka našim srcima koji je tako okrutno bio prekinut samo godinu dana prije nego si nam došla.
Prije sam pisala o tvojoj sestrici i kako smo se izborili da preživimo našu najveću tragediju. Sada ću pisati o tebi. O najvećem borcu kojeg smo ikada upoznali. A ovo je TVOJA priča.
Vrijeme nakon gubitka
Dani su bili dugi, tužni, ljepljivi od suza nakon što smo izgubili tvoju sestru. Znali smo da mora proći neko izvjesno vrijeme kako bismo ponovo pokušali biti najsretniji. To smo vrijeme kratili putovanjima i pričanju o svemu drugom, samo da ne dođemo na temu onoga što nam je zapravo okupiralo misli. To je, naravno, bilo nemoguće, ali nosili smo se s time najbolje što smo mogli i svaki spomen na sekicu bio je u slavu njenog malenog života. Tih dana, tjedana i nekoliko mjeseci povezivala sam se s majkama koje su imale sličnu priču, odnosno priču s istim završetkom. I uvijek bismo došli na temu koja me najviše zanimala; kada pokušati ponovo. Neke su savjetovale odmah, neke je vodio strah od nove trudnoće, ali jedno je bilo sigurno. Moja želja da ponovo osjetim udarce u trbuhu bila je prevelika, a naša želja da isplivamo na površinu agonije i što prije ostanemo trudni bila je još veća.
Dan danas sam zahvalna svom malom Anđelu što mi je podario lijepu trudnoću i porod koji nije ostavio posljedice na mene, jer upravo zbog tog razloga, samo tri mjeseca nakon njenog odlaska, mi smo ponovo bili trudni! U ta tri mjeseca pratila sam trakice s najvišim ciljem na svijetu, a svaki negativni test u meni je izazivao osjećaj neuspjeha, ne shvaćajući koliko smo zapravo sretni što uopće tako brzo smijemo raditi na novoj bebi. No želja je bila nemjerljivo velika i priželjkivala sam samo te dvije crtice.
Dvije crtice i neopisiva bol u trbuhu
Tog jutra, bio je ponedjeljak, umjesto očekivane jedne crtice, nazirala se i druga. Vrlo suptilna, samo okom buduće majke vidljiva crtica, u meni je pobudila takav neopisivi adrenalin da sam doslovno otrčala do prve poliklinike za potvrdu. Rezultat je bio pozitivan, ali prerano napravljen, te su mi savjetovali kako bi bilo pametnije ponoviti ga za tjedan dana da budemo sigurniji. Tako smo i napravili. Idućeg ponedjeljka potvrđena nam je nova šansa i zasluženo smo si čestitali kroz suze, zagrljaje, smijeh i nazivanjem najbližih koji su bili jednako sretni s nama. Ono što smo znali jest da nas čeka velika i oštra borba, a koliko velika saznali smo već dan nakon.
Utorak, dan iza najljepšeg dana zadnjih nekoliko mjeseci, ležala sam u krevetu, s leptirićima u trbuhu i jednom malom točkicom kraj njih, kad me uhvatila neopisiva bol na donjoj lijevoj strani trbuha. Mislila sam da će biti kratkog vijeka, no vrlo uskoro morala sam uputiti poziv svojem mužu da se osjećam loše i da bi trebao doći doma. Bol je bila neopisiva, a moj me dragi u rukama nosio do auta, pa do bolnice. Već smo se počeli opraštati od naše točkice zahvaljujući se na ovih predivnih tjedan dana što smo mislili da nam je druga šansa pokucala na vrata, no na kraju je ispalo da je točkica u redu, ali moram na hitnu operaciju slijepog crijeva uz već sve jasniji rizik po pitanju 5 tjedana mlade trudnoće. Ne mogu se pohvaliti pretjeranim optimizmom sa svoje strane, ali moram pohvaliti svog muža i buduće bake na ohrabrivanju i čvrstoj vjeri kako će sve biti u redu, štoviše, bit će savršeno. I bilo je.
Moja malena, pravi borac, preživjela si opasnu operaciju, zatim si preživjela jako veliki hematom koji te gurao van, ali si ti izgurala njega, pa si preživjela tihi stres kada sam izgubila posao nakon svega, jer sam previše htjela biti majka, a to u sustavu ne funkcionira, da bi nam na jednom pregledu rekli kako ti u srcu fali arterijica, koja se kasnije čudom pojavila, pa sve do toga da su nam na porodu rekli kako si i ti imala čvorić na pupkovini kao i tvoja sekica. Za nju je taj čvorić bio koban, a tebe su nazivali čudom, velikim čudom koje je svojoj majci već s prvim udisajem mirisalo na kolačiće i karamel.
Uživam u tvojem postojanju
To sve, ljubavi moja, trajalo je skoro dvije godine. Dvije godine koje se sada čine kao dva dana, jer svu bol koju smo morali proći da nam ti dođeš, nemjerljiva je s ovim osjećajem sada kada si tu.
Želim da ovo jednog dana pročitaš kako bi i kroz riječi vidjela što nam predstavljaš, jer će te s godinama danonoćno cmakanje obraščića početi živcirati. Toliko uživam u tvojem postojanju, u tvojem meškoljenju prstića, u hroptavom izdisaju još malih nerazvijenih pluća, u crnom ispod noktića nakon što grebeš po podu pokušavajući se uzdignuti prema mom glasu, u “šunkicama” na nogama i rukama koje štipam dok se kupaš, kada me stopalima udaraš u prsa dok mi ležiš na nogama, kada me u tišini gledaš u oči i pogledom pamtiš lice koje te donijelo na svijet.
No ono što mi srce ispunjava nekom nadnaravnom radošću i mirom, to je prizor tvojeg tatice s tobom. Onakav prizor kakav bi svaka majka trebala gledati i svako dijete doživjeti. On ti ljubi stopala, on ti češlja kosicu, on jedva čeka promijeniti pelenu, jer je to vaša posebna igra, on ti govori kako si lijepa na mamicu, pokazuje ti stan i priča ti priče, on s tobom pozdravlja ptice na prozoru i objašnjava ti kako su to tvoji prijatelji koji te dolaze pozdravljati još otkad si bila u trbuhu, on te obožava kao što bi svaka djevojčica trebala biti obožavana od svojeg oca.
Mi smo najveći sretnici
Ti si naša predivna Pčelica i naša mala Ljubičica, dokaz si da ona klišejska ljubav ipak na kraju pobjeđuje, ti si sekica našeg Anđela koji te poslao nama da skupa tonemo u san i da se skupa budimo još uvijek u nevjerici koliko smo nakon cijele ove priče upravo mi najveći sretnici.
Pišem ti pismo dok su osjećaji još svježi, a ostalima pričam ovu priču da kroz naše iskustvo u sebi pronađu hrabrost i nadljudsku snagu za krenuti dalje, jer upravo to zaslužuje dijete koje ih čeka. Majkama koje je strah želim reći da je i mene bilo strah, i meni je svaki dan prolazio s podsjetnikom što nam se dogodilo, bila sam psihički iscrpljena i onda kada je sve ostalo bilo u najboljem redu, ali vođena mišlju da druga beba ne zaslužuje moj nemir i činjenicom da je i ona, koliko god krhka bila, stvorena iz čiste ljubavi, uspjela sam izgurati do kraja da budem svjedok čudu zvan život.
Ono što je neosporno i srcu vrijedno jest da sam majka dvoje djece. Jedno spava na nebu, a drugo na meni.
klokanica.ba
