Odlazim u “Ikeu” i prolazeći izložbenim prostorom počinjem da se pitam da li sam pogriješio ustanovu. Da li sam došao u prodavnicu namještaja, dječije igralište ili vrtić? Dok se djeca razdragano penju po namještaju i igraju u prostoru koji nije najbezbjedniji za zabavu bez nadzora, njihovi roditelji s papirima i metrima u rukama gledaju komode.
U trenutku mi ta interakcija postaje zanimljivija od onoga zbog čega sam došao. Zanima me u kom će trenutku skrenuti pogled sa stavki na spisku i pogledati gdje su im djeca. Sve to traje minutima, a roditelji su toliko fokusirani da se čini da su i zaboravili da su poveli djecu. Sledeća scena pokazuje da djeca nisu zaboravila da su tu s mamom i tatom. Ona dolaze noseći neke stvari ili u želji da ih nešto pitaju ili saopšte da su žedni i gladni. Dakle, sasvim uobičajeno ponašanje za jedno dijete.
Šta u toj situaciji radi primjer roditelja u potrošačkom društvu?
On pokušava da zanemari tu spoljnu smetnju. On kulira i pokušava potpunim ignorisanjem da stavi djetetu do znanja da je odabir nove fotelje važniji od njega. Kada mu taj pasivni pokušaj da ostane u fokusu ne uspije, on počinje da viče na dijete.
“Kako je baš sada odlučilo da ide u wc? Da li je moguće da ne može bar nekoliko sati da bude u hibernaciji dok oni ne obave kupovinu? Te napasti koje su na svijet došle samo da bi roditeljima jele džigericu.” Vjerujem da zaista ne misle da je to funkcija njihove djece, ali meni odaju takav utisak.
Dragi roditelji, ako ste već odlučili da povedete dijete u radnju, onda morate da mu posvetite pažnju. Ne možete da mu dozvolite da divlja, juri, viče i lomi jer na taj način uznemirava ostale potrošače. Takođe, na taj način može da se povrijedi, a to znači da istog trenutka možete zaboraviti na svoju kupovinu.
Najgore je kada počnete da vičete na svoju djecu jer očekujete da ona budu apsolutno mirna satima. Očekujete da oni sami brinu o sebi, iako je to vaša odgovornost. Nije vam dijete hiperaktivno, nego ste vi lijeni da se njime bavite. Biti roditelj je najteži posao na svetu. Taj posao je 24/7. Jako je težak i naporan, ali ste sami izabrali da u to uplovite.
Kada sam bio mali, tata je otišao u inostranstvo da zaradi novac. Sestru i mene je čuvala mama i često je morala da nas vodi sa sobom tokom izvršavanja brojnih obaveza. Kao dijete sam bio sve, samo ne miran. Omiljena igračka mi je bila šrafciger, a glavu sam razbijao više puta. Bio sam tvrdoglav i trebalo je dosta strpljenja za mene.
Najviše sam mrzio rečenicu “pruži korak”, koju je često izgovarala, kako bi stigla sve da završi, držaći mene za ruku. Vjerovatno bi joj bilo lakše da me nije držala, nego da je očekivala da je ja sam pratim. Ona je morala da čeka u redovima u banci, jer tada ništa nije bilo onlajn. Išli smo sestra i ja s njom gotovo svuda.
Nikada ništa nisam razbio u prodavnici, iako nam u kući nijedan vaza nije preživjela. Nikada nisam legao na pod radnje i urlao, iako sam jednom ljutito legao ispod automobila i rekao im da me zgaze ako već ne valjam. Nikada drugi ljudi nisu dolazili do moje mame da je zamole da umiri svoju djecu jer ometaju ostale potrošače.
Znam da će biti onih koji misle kako ću ja sve to shvatiti kada budem bio roditelj. Izvinite, ali apsolutno svako može da se pravda time kako ga svijet ne razumije. To što vam dijete divlja po radnji nema veze s činjenicom da je ono dijete, nego s činjenicom kakav ste roditelj. To će vam reći i moja mama, ali i moja koleginica koja ima sina i koja smatra da su upravo ovakvi roditelji napravili pakao od Srbije.
Ukoliko već morate da povedete dijete u radnju, onda mu učinite taj odlazak zanimljivim. Nađite mu neku zanimaciju, dajte mu da nešto uradi. Okupirajte ga nečim kako biste ukrali malo vremena da uradite ono što je potrebno. U krajnjem slučaju, ne zanima me da vam nudim rješenja, jer je to vaš posao.
Djeca su VAŠA OBAVEZA, a naše je pravo da ne ispaštamo zbog lošeg ispunjavanja te obaveze, piše “Noizz“.
