Isto tako sam čula da u jednom ovdje negdje najvišem predstavničkom tijelu, ne bih da ističem kojem jer neću da ova priča bude ispolitizovana kao što je svaka tužna ili mračna priča ovdje, jer ova priča nema partijsku knjižicu, skoro svaka druga žena razvedena – imaju dobru platu i, kaže meni taj neko, shodno tome neće nikoga da trpe.
Da li je tačno, ne znam, ovo za pola onih koje neće nešto da trpe, ali znam da je ovo sa siromaštvom činjenica. Jer nema te ljepote, bilo da govorimo o fizičkoj ili onoj na koju se više volimo pozvati, a svakako nam je manje bitna kad dođe do suma sumarum, te duhovne, kojoj bijeda ne može i neće stati u kraj. Da, siromaštvo, u nedostatku svega, izglođe ljepotu; i tijela i duše.
Otkad sam postala žena, a to je dakle oduvijek, samo sad mislim na onu misaonu ženu, koja bar donekle zna šta (ne)će, slušam o tome koliko je breme biti baš to. Znati šta to nećeš. I kakve su posljedice takvih odluka. Jer, mi i dalje živimo sa posljedicama svojih odluka – kad su “dobre”, a zapravo samo malo više društveno prihvatljive, lakše ih vare svi; od roditelja do onog što ti naplaćuje vodu, pa mu jednom otvoriš ti, drugi put neko muško u kući, ali kad su, majčin sine, malo skrenule s kolosijeka onog što je pećinskom ili malo poslije nje olovkom priteftereno, e tu smo uvijek izložene svakojakom linču, porugama, osudama, sve do toga da će se čak i sad, na ovaj tekst nakačiti armija onih koji će imati da prozbore nešto o tome koliko sam zastranila u svom nastojanju da zaboravim da sam žena – tako to oni kažu, uz pojašnjenje da se to s naučne strane kosi sa svakom vjerom (doživjela sam i to, pa kao atipična vjernica nastavila da tumačim nauku) i u međuvremenu i dalje bila žena.
Foto: Simon Booth / Shuttestock
Vrhunac poruga koje sam osjetila na vlastitoj koži, za svih ovih aman četiri decenije, su bile one koje se odnose na pojavu mene same s djetetom. Ljudi se, znate, u takvim okolnostima i dalje poprilično zbune. Njima, prosto, treba ta treća osoba koja će stvari postaviti na svoje mjesto i koja će urediti da sve izgleda bajkovito. Jer, okrnjena porodica je stvar prezira, ma koliko se mi busali da nije. Jeste, mi to tako vjerujemo, jer smo tako naučili, jer u rijetko kojoj literaturi, svakodnevnom razgovoru ili jebenoj reklami imate tog jednog roditelja koji živi sa djecom/djetetom a da je to prikazano kao nešto “normalno”. Normalno – poprilično gadna riječ i skoro neupotrebljiva u uslovima života gdje je normalno da budeš smeće od čovjeka, a nije normalno da budeš samohrani roditelj.
Samohrani. Takođe odvratna riječ. Najviše zbog toga što je kod nas poprilično bukvalno shvaćena, pa imamo nebrojeno tih, jelte, samohranih roditelja koji su primorani upravo na to – da sami hrane, a bogami i sve ostalo, svoje dijete, dok drugi roditelj vjeruje da mu to baš i nije sveta dužnost, a još manje ovozemljska. To je golem problem, taj socijalni parazit, ali, vjerovali ili ne, i to bi živ stvor nekako pregurao da nema te poruge naizgled srećnih, savršenih, uspješnih roditelja i svih drugih koji na singl keve gledaju kao na vještice, karakondžule i nekakv ispodprosječan soj,nedostajan razumijevanja, pažnje i ljubavi.
Foto: fizkes / Shutterstock
Da, i naše mame će olako ispucati onu: “Eto, neki samo tebe sa 40 godina i djetetom čeka”, nisu one to izmislile nit zapravo to tako misle, ako bi malo htjele da promućaju mozak, već samo stihijski, glupo i nepromišljeno izgovaraju ono što su vjerovatno rekli i njima i sve tako unazad ko zna koliko koljena. Singl mame su one sa falinkom i s djetetom viška. One koje niko poželio ne bi. One koje to, slušajući starije, mudrije ili tek one koji im žele dobro, treba da shvate i prihvate.
Ne znam, eto, zašto je ta neka od 40 sa djetetom neprilika? Ako gledam sebe, a zašto ne bih, znam da se smijem, da volim, znam i da kuvam, volim čistoću, imam posao, čak i diplomu, nešto pokretne i nepokretne imovine, a u subotu bi trebalo da istrčim polumaraton. Nije nešto najbolje što ste čuli, al dobro zvuči.
I sad zamisli da se boriš sa svim tim predrasudama, osudama, kritikama i omalovažavanjima tebe kao, prvo bića, drugo kao nekoga ko je prevashodno posvećen tome da od vlastitog djeteta napravi čovjeka, i uz to još 24 sata brineš kako da obezbijediš sve, kako da ne fali ništa što je baš potrebno, kako da to dijete ne primijeti i kako da, napose, ostaneš normalna. A to je najčešće tako – singl mame nerijetko imaju tek malu pomoć okoline, usljed života kao takvog. Ili žive daleko od svojih roditelja, ili ih nemaju, ili žive u tuđem gradu i imaju hrpu finansijskih obaveza, ili imaju slabo plaćen posao ili ga uopšte nemaju. Nemaju kome da se obrate za pomoć, jer “same su to tražile”.
Foto: kang hyejin / Shutterstock
Tu su, dakle, ako pitamo okolinu, osuđene na život u toj zajednici iz koje su, iz njima znanog i dovoljnog razloga izašle, jer “lakše je u dvoje”. Jer zbog te lakoće treba da istrpiš sve. Ili on, nebitno. To je ta lakoća nepostojanja, na koju je osuđeno nebrojeno žena isključivo i samo zato jer finansijski ne mogu same, a to nije njihova odluka ili zasluga! Naše siromaštvo gura žene u kvarne odnose, u loše veze i zajednice, satjerane u misli da im je tako lakše, dok ih okolina drži na nišanu i samo čeka da ospe paljbu ako se odluče na drugačije. I one često i ostaju tu, jer zaista nemaju gdje i kako, a djeca, opet, uglavnom ostaju s njima.
Mi ne poznajemo programe koji će da osnaže, kazaću onu gadnu riječ, samohrane majke. Ne poznajemo organizovan vid podrške za njih, osim da ih izmjestimo iz njihovog doma i smjestimo u sigurnu kuću, a poslije vidi kud ćeš i šta ćeš. Ne znamo za prevenciju, za obuke, radionice ili edukacije posvećene isključivo njima. Mi ih skoro i ne primjećujemo.
Osim kad postanu žrtve femicida ili dio neke druge stravične priče, pa nam bude žao. Onda okupljamo stručnjake, ukazujemo na propuste i tražimo rješenja. Samo što je onda prekasno, što znamo da ćemo već sutra zaboraviti na to i potegnuti onu priču o tome kako nas je sve manje i da žene treba da rađaju, a ne da se tu nešto izmotavaju. Jebiga, rađaj ne odgađaj, na sva tri bh. jezika.
Naše pronatalne, probračne i prosamohrane politike su spale na jeftine slogane i kampanje. Baš kao što je u bescijenje dat život. Naročito onda kad ima najvišu cijenu.
Foto: Jorge / Shutterstock
