Kada biste zatvorenih očiju pružili ruku da se upoznate sa njom, sigurno biste zaključili da se radi o djetetu. Jer, ona ima samo 49 kilograma – prema tome i ručice, a ne ruke, piše “Buka“…
Kada otvorite oči, pred vama se stvarno ukaže djevojčica iz susjedstva koja je na ljetnjem raspustu i koja se raduje što će na jesen upisati četvrti razred gimnazije i trijumfalno postati ponosni maturant. Ali, izgled i ovdje vara. Djevojčica Vasva Halilović ima crni pojas, suvlasnica je u očevoj firmi koja zapošljava 100 ljudi i iduće godine će diplomirati Finansije i bankarstvo na prestižnom SSST univerzitetu u Sarajevu.
TEŽI PUT
Ovo je priča o ženi koja je sa 22 godine uspjela, a – začudo – nije krenula putem kojim idu starlete, silikonske sponzoruše i raznorazne estradne zvijezde i zvjezdice.
Išla je težim putem. Jer, poštenje se na kraju uvijek isplati, zar ne? Vasva Halilović. Iz grada koji je u biznisu već odavno jedan veliki brend. I iznad kojeg zora sviće. Iz Tešnja.
”MOJ TATA NIJE TAJKUN!”
“Stvarno ne znam zašto želite intervju sa mnom, nisam vam ja nikakva vijest”, pokazala je na početku svoju skromnost Vasva Halilović, ne pretvarajući se.
Naravno da nije u pravu: ona jest vijest. Prvo što će vam izazvati pažnju je scena kada gospođica Halilović ulazi u svoj audi A5 – cabrio.
Neupućeni bi pomislio kako je novopečeni tajkun kupio ‘igračku’ svojoj kćerki koja nema ni vozačku dozvolu jer je maloljetna.
Vasva, ustvari, ne voli kad joj tatu neko nazove tajkunom, i još ‘novopečenim’: “Kada u ‘zemljama u tranziciji’ kakva je BiH, želite da ocrnite čovjeka koji je uspio u biznisu, onda ga nazovete tajkunom. Prema rječniku, ‘tajkun’ je, ustvari, kompliment, jer označava bogatog i moćnog poslovnog čovjeka, industrijalca, magnata. Ništa uvredljivo, dakle. Kod nas ‘tajkun’ nikada nije bila neutralna riječ kakva ona izvorno jest, već je na samom početku dobila pežorativno značenje – gotovo kao kriminalac.”
“Dobro, da li je Vasva Halilović kćerka jedinica iz bogate begovske kuće”, preformulirali smo pitanje.
“Haha, to je ona od Elvisa J. Kurtovića. Čujte… Ljudi u našoj državi još uvijek razmišljaju socrealistički. Onaj klik u glavama još uvijek se nije dogodio.
Dakle, u antikapitalističkom raspoloženju svako bogatstvo je mala neprijatnost. Sve donedavno bilo je jako teško steći bogatstvo legalnim, odnosno legitimnim putem. Eh, sad… Šta znači biti bogat?
Moj otac Ahmo nije nikakav novopečeni tajkun. Prešao je težak put od taksiste do industrijalca (ako nije pretenciozno čovjeka koji u fabrici zapošljava 100 ljudi nazvati industrijalcem).
Imao je petlju da kao momak prije 40 godina napusti siguran državni posao i otisne se u privatnike. U početku je, dakle, taksirao, kasnije smo imali kafić, pa kamione kojima smo drugima obavljali usluge prijevoza…
Više puta je moj otac padao, ali uvijek je ustajao. Sad je cijela porodica stasala, i nema više padanja. Uvijek smo, naime, bili u nekom privatluku – tako da sve ovo nije došlo preko noći”, ispovijeda se Vasva Halilović.
A šta je to ‘što nije došlo preko noći’? Pa, porodična firma, u kojoj je Vasva ravnopravan član četveročlanog ‘upravnog odbora’. Doduše, tata Ahmo malo je ravnopravniji, jer upravo on ‘presiječe’ kada treba presjeći. Mama Džana pazi na finansije, a Vasvin brat Hakija, građevinski inženjer, pored ostalog vodi i sestrinsku firmu koja se bavi domaćim i međunarodnim transportom.
U porodici vlada demokratija. Nikada se nije dogodila situacija u kojoj gazda Ahmo govori u stilu: “Šta ti znaš, ti si dijete!” Nema tajni i tabu tema. Djeca se konsultiraju prilikom donošenja svake važnije odluke, pa i prilikom izbora marke automobila.
Vasva je ratno dijete. Došla je na svijet 1994. – upravo u godini kada joj je otac izgubio sve. Čak je i kamion koji je dao za odbranu države morao rashodovati. “Jebo i kamione i avione, dobio sam dijete!”, bio je sretan Ahmo Halilović.
“Ovo je moja najvažnija investicija!” – ponosno je tada uzvikivao dok je uz čašicu proslavljao rođenje kćerke. Kasnije se malo ispravio, pa je rekao da je to samo pola njegove najvažnije investicije. Druga polovina je, naravno, njegov sin Hakija koji se rodio četiri godine ranije.
POPUT FENIKSA
“Kraj rata smo dočekali bukvalno bez igdje ičega, ne računajući kuću u centru grada koja nikada nije gubila svoju vrijednost. Sjećam se da sam te prve poslijeratne (1996.) godine, zajedno sa malom Vasvom, otišla autobusom u Zenicu da kupim sebi cipele, jer sam imala samo jedne, gotovo poderane. Hoću da kažem da smo tada ponovo krenuli od nule – nakon više (prijeratnih) poslovnih avantura u koje je ulazio moj Ahmo. Držali smo i kafić u prizemlju, imali slastičarnu, veleprodaju pića, pržionicu kafe…
Ali, kao što su neki ljudi već primijetili, moj muž se kao feniks uvijek diže iz pepela. Znao je: nije važno koliko puta padneš, važno je da svaki put ustaneš”, priča svoje iskustvo Vasvina majka Džana Halilović.
Otkako mu se kćer rodila, Ahmo Halilović više nije padao. Vasva mu je bila talična. Ispostavilo se da je čovjek izrekao pravu istinu kada je govorio o svojoj najvećoj životnoj investiciji.
Ova djevojka kaže da su joj u sjećanju ostale urezane slike iz ranog djetinjstva. A one, te slike, nisu bile ružičaste. I sada joj iz očiju izbijaju emocije kada priča o svom ocu koji je iz ničega pokušavao napraviti nešto. Po ko zna koji put. Prisutan je bio strah od ponovnog poslovnog kraha. “Tata me je vodio sa sobom da zajedno prodajemo polovnu robu. Na svojoj sam koži doživjela dizanje iz mrtvih. Usporeno i teško, ali sigurno, stajali smo na noge”, ozbiljnim glasom govori Vasva.
“Ali, sada voziš opasnog kabrioleta! Ima se, može se…”, zadirkujemo je.
“Meni to nije smiješno”, reagirala je nervozno. “Reći ću vam nešto… Dok su moje drugarice još u osmom osnovne počele izlaziti, ja sam sa tatom pekla zanat. Obilazili smo i buvljake – sa golfom ‘dvojkom’!
Prvi put sam izašla u četvrtom gimnazije, a morala sam se kući ‘nacrtati’ do 22.30 sati. Zar mislite da ja zbog svega toga mogu biti bahata? Imam ožiljaka, a oni su učinili da danas posjedujem empatiju, i to veliku. Pa, mi u firmi imamo 100 radnika – to su ljudi od krvi i mesa. Oni imaju porodice, kredite i hipoteke. Velika je to odgovornost.”
“Audi A5, gospođice Halilović, audi…”, insistirali smo.
“Hoćete pošteno? Zaslužila sam to auto. Na neki način sam ga i zaradila kod svojih roditelja. Samo sam se jedanput ponašala kako ne treba. Na autoputu kraj Visokog sam nagazila papučicu gasa kako bih pretekla ‘dijasporca’ u BMW-u koji mi je prethodno isplazio jezik dok me preticao.
Bio je to muški šovinista koji je mislio da se može ‘nekažnjeno’ rugati ženama koje voze. Da bih mu pokazala da se ne može praviti važan i da bih ga pretekla, vozila sam preko 200 ilometara na sat.
No, to nije epizoda kojom se ponosim i ne bih je ponovila”, izvinjava se Tešanjka.
“Elvis J. Kurtović, drugi put: Ti nikad nisi skuhala supu i nikad nisi radila fizičko… Prepoznaješ li se?, pitamo je dalje.
“Ne, jer znam skuhati supu, a mama kaže da pravim bolji domaći hljeb od nje. A kad pitate da li sam radila fizičko, vjerovatno mislite na tjelesno, haha… Ne samo da sam radila fizičko – trenirala sam karate dva puta dnevno.
Počela sam sa devet godina. Imam crni pojas i polagala sam ispit za trenera. Prva sam žena u Tešnju koja je počela trenirati kik-boks. Vlasnica sam više medalja, bila sam državni prvak, a osvojila sam i prvenstvo Balkana. A na ovo sam najviše ponosna i želim vam to reći: uvijek sam se borila u kategoriji do 50 kilograma, ali kada sam na državnom prvenstvu u Ilijašu oborila 10 kilograma težu protivnicu, nazor su me ugurali u višu kategoriju. Iz starijih kadeta u juniore. Bio je to slučaj bez presedana”, sve je raspoloženija Vasva.
I baš tada, kada je dobila i poziv iz državne reprezentacije, ova vrhunska sportašica pala je s motocikla. Brzo se oporavila, ali već je uvelike bila u drugom razredu gimnazije. Za to vrijeme posao njenog oca se značajno razvio. Vasva ostavlja sport i počinje vrlo ozbiljno asistirati ocu u njegovom biznisu. I dalje je odličan đak u školi, kao što je, konačno, bio i njen brat Hakija koji je predlagan i za ‘učenika generacije’. “Sad bih se vratila karateu i kik-boksu, ali ne mogu zbog obaveza”, kaže ona sjetno, “ali i danas održavam formu. Borilački sport je kao vožnja bicikla: kad ga jednom naučiš – nikad ne zaboraviš”.
UZOR PEP GUARDIOLA
Godina je, dakle, 2010. Na magistralnom putu Doboj – Teslić, Ahmo Halilović već ima tri dobro uhodane trgovačke radnje i 10 uposlenih. Prodavao je polovnu PVC stolariju. Sada je počeo razmišljati o vlastitoj proizvodnji. O fabrici!
Krenuo je skromno, sa tri polovne mašine u iznajmljenom podrumu. Postigli su obiteljski konsenzus da će mašine prodati u staro gvožđe ako posao ne krene. Ali, posao je procvjetao iznad svih očekivanja. Ahmin adrenalin je proradio. U ljeto 2013. godine na neformalni (porodični) ‘upravni odbor’ iznosi prijedlog o proširenje biznisa: gradiće se prava pravcata fabrika! Džana Halilović kaže da joj je muž samo rekao: “Ja bih zažmirio, pa kud puklo!” Saglasnost ‘upravnog odbora’ bila je trenutna.
“Ahmo nije čovjek od polovičnih rješenja. Uvijek je išao na sve ili ništa. Upravo njemu najbolje pristaje ona narodna da ko ne riskira – taj ne profitira”, poznaje Ahmu njegova supruga.
I mala Vasva kaže kako je bilo vrlo napeto oko odluke za gradnju vlastite fabrike:
“Moj otac stvarno najbolje funkcionira kad je pod pritiskom. Ja sam tu na tatu. I ja sam ‘adrenalinski tip’. Ne samo zato što sam ovan u horoskopu, haha. Kada sam prije nekoliko dana čula kako trener Mančester Sitija, Pep Guardiola, kaže kako najbolje radi kada je pod pritiskom – znala sam da smo na pravom putu”.
Vasva je i Manijak, strastveni navijač sarajevskog “Želje”.
Čak je uplatila i da se kupe stolice za stadion na Grbavici. Ima jednog momka i trojicu koji čekaju da prekine. Ova djevojčica iz susjedstva ne pije, ne puši, i nije član vladajuće partije. U džamiju ide ramazanom i posti 30 dana. Njeni susjedi kažu da je odrasla u kosmopolitskoj, a ne nacionalističkoj porodici. Hoćete još…? Znamo da sada aplaudirate – svi osim Hordi Zla. A ona bi se samo zacrvenila. Jer ima obraz. Vasva Halilović. Mala Žena sa velikim Ž.
