A ako ih pitate zašto se nisu odlučili za neki zanat, reći će vam slobodno da ste skrenuli s uma.
Ali, ne možemo ipak kazati da svi isto razmišljaju i da nema primjera koji itetako mogu da pokažu kako se ono što nam se čini odbojnim može pretvoriti u pravi izbor. Dokaz tome je i priča mlade Milijane Gibanice iz Dervente, koja je danas majstorica u obućarskoj firmi.
“Ja vjerovatno ne bih upisala tu školu po svom izboru. Obućarsku školu sam upisala na inicijativu mog tate. Govorio mi je kako ne zna kada završim srednju školu da li će imati sredstava da mene šalje dalje da studiram. Pričao mi je kako bi dobra ideja bila da završim zanat za obućara, jer ću tako imati zaposlenje, a kasnije ja mogu napredovati ako želim. Ja kada sam to čula, bilo me sramota. Pitala sam se kako ću cijeli život provesti kao obućar. Ali, pristala sam, jer u Derventi ima dosta tih fabrika gdje se proizvodi obuća i vidjela sam perspektivu. Tako sam sa 19 godina postala majstorica”, kaže na početku za “Source” mlada Milijana…
Mnogi mladići i djevojke danas imaju slično razmišljanje i sram ih je školovati se na zanatu i baviti se nečim što su radili naši stariji, no Milijana poslije završene škole nije ostala na birou. Odmah je dobila posao u firmi u kojoj je radila praksu kao učenik.
“Kod nas ja zanat manje vrijedan, radnici su manje vrijedni. Svi misle da to rade nepsimeni ljudi, no nije tako. Jedina je razlika u tome što se radi ručno i što se treba umoriti. Ja sam sada ponosna na sebe. Postigla sam mnogo za vrlo kratko vrijeme. Ljudi se uvijek iznenade kada kažem koliko imam godina i šta radim. Godinu dana sam radila kao radnik i odmah sam unaprijeđena u majstoricu. Sve majstorice imaju dosta radnog staža i godina života, pa je svima čudno kako sam ja uspjela tako mlada. No, vrijedno sam se trudila i dok sam dolazila na praksu i oni su to zapazili. Vodim sad krug od 28 žena”, navodi Milijana.
U firmi gdje se godinama proizvodi sportska obuća, pa i za Adidas, najmanje je obućara. Uglavnom tu rade priučeni radnici. Poslodavci sami stvaraju kadar koji im je potreban. Bez obzira što kraj obiluje firmama koja mogu ponuditi zaposlenje, ipak kadra nema. Na birou u Dreventi su gimnazijalci, ekonomisti i druga zanimanja. Ove godine je upisano tek 20 učenika za obućara i to jedino odjeljenje u srednjoj školi.
“Problem je što mladi misle da ako odu u neku firmu da rade da je to jedino što mogu raditi. Niko ne razmišlja o tome da mogu napredovati, ići dalje. Uvijek se može napredovati, šta godi radili. Mladi radije sjede i čekaju na birou. Svi bježe od zanata, jer je sada 21 vijek i sve mora da bude moderno. Mi radimo rukama i treba spretnost, brzina. Neće niko da se oznoji i svi žele novac preko noći, a da ništa ne rade. Oni koji su sa mnom završili sada rade. Ima onih koji neće da rade za 500 maraka. Naravno da treba sebe cijeniti, ali od nečega treba krenuti, pa se može napredovati. Sve to kreće od roditelja, oni podržavaju djecu da sjede kod kuće i čekaju platu od hiljadu maraka, a ne shvataju da ako djeca i dobiju tu platu otiće na posao lijena i nenaučena, pa opet problem”, kaže na kraju Milijana.
Tako, dok mladi čekaju hiljade i sanjaju poslove kojim će se obogatiti za kratko vrijeme, zanati propadaju, jer niko ne želi raditi za ‘malu’ platu. Bez obzira što vide da ih ni sa fakultetom ne čeka ništa drugo do prijava na biro, oni će radije sjediti po kafanama, proklinjati roditelje, društvo, državu. Mlijana je zadovoljna svojim putem i preporučuje i drugima da razmisle o sličnom.
