“Super mi je kod kuće. Radim ono što volim, pijem kafu s prijateljima, imam vremena za sinčića i suprugu, uvjeren sam da nemam niži standard od onoga koji doktorima pruža Irska”, objašnjava dr. Veber.
“Kod mene je profesionalno sve nekako išlo po redu. Završio sam Medicinski fakultet u Osijeku i odmah po završetku staža krenuo na specijalizaciju medicine rada i sporta. Naime, oduvijek mi je interes bio sportska medicina, no nekako nisam odmah imao sreće naći pravo radno mjesto”, govori dr. Veber, piše “Jutarnji“…
“U međuvremenu je Hrvatska ušla u EU, otvorilo se tržište rada. Kako smo supruga i ja voljeli putovati i upoznavati nove zemlje i nove ljude, nekako spontano počeo sam tražiti posao preko interneta prvo u Velikoj Britaniji jer mi je to bilo najlakše zbog znanja jezika. Stalno se ugledamo na zapad i vlada mišljenje da je tamo svima omogućen ‘zlatni standard’ pa sam se iz prve ruke želio uvjeriti u to. Napokon sam pokušao s Irskom i tamo gotovo odmah dobio posao. Nisam išao preko neke agencije jer je moj životopis uz razgovor bio dovoljan. Dobio sam posao u tvrtki Medmark, najvećoj u Irskoj, koja se bavi medicinom rada i počeo raditi u Dublinu. U konačnici, bilo je to zanimljivo iskustvo”, kaže dr. Veber.
Dodaje da su uvjeti rada bili jako dobri. Praktički, poslodavac je tu da rješava bilo kakav problem, od poslovnog do privatnog.
“Pomoći će u svemu sve dok vi dobro rješavate njihove ‘probleme’, odnosno dok dobro radite posao. Cijene vas onoliko koliko ste dobar radnik. Sve se nadzire i kad sam odlazio, rekli su mi da su razgovarali sa svim zaposlenicima u tvrtki, primjerice, o tome kako se odnosim prema pacijentima, kako prema spremačicama, administratorima, jesam li pristojan i korektan u komunikaciji, kako pacijenti reagiraju na mene… Sve je transparentno, od stručnih stvari do međuljudskih odnosa a, što u Hrvatskoj nije slučaj, jako drže do riječi. Ono što piše na papiru i ono što vam usmeno kažu to je za njih svetinja, ali nemojte očekivati više. Nema ‘cjenkanja’ tipa – dogovorili smo se ovako, a može li malo drukčije – ne može! Istina, mogu krenuti novi pregovori nakon kojih ćete, primjerice, dobiti veću plaću, ali će i odgovornost onda biti veća”, objašnjava dr. Veber.
U Irskoj se, kaže, nije osjećao kao stranac. No njihove su norme ponašanja drukčije, što mu nije odgovaralo.
“To sam sve teže podnosio. Oni su u razgovoru vrlo opušteni i zabavni, ali to je površna razina ili, bolje rečeno, fasada. U početku to bude zabavno pa zaključite da su svi redom sretni , ali u nekim drugim okolnostima shvatite da je to hladan pristup, odnosno da su oni samo pristojni, da tu nema snažnijih emocija. Vrlo sam temperamentan pa mi više odgovara sredina u kojoj se emocije jasno artikuliraju. Brzo sam shvatio da se tamo neću dobro osjećati”, kaže dr. Veber.
Stvarno radno vrijeme
“Što se tiče radnog vremena, formalno je ugovor na 7,5 sati kao i u Hrvatskoj. Radi se od pola devet do pet, pauza je sat vremena od 13 do 14 sati koja se vrlo strogo poštuje. No neformalno, radite barem desetak sati dnevno. Naprosto, u tih se 7,5 sati ne može odraditi veliki posao s pacijentima i obimna adminstracija. Broj pacijenata koje liječnik mora ‘odraditi’ tijekom radnog vremena je nekad veći, a nekad manji, ovisno o težini slučaja. No za svakog se pacijenta mora napisati i izvještaj, ponekad i na više strana, što se za dvadesetak posto pregledanih pacijenata uvijek ne stigne pa se to odradi nakon posla u ambulanti ili pak kod kuće. To znači da ipak ne radim 7,5 nego 10 sati”, kaže dr. Veber.
Dodaje da tokom rada s pacijentima nema vremena ni za mobitel, ni za mail, ni za kavu. Poslodavac zna u svakom trenutku što liječnik radi i koji je pacijent u ambulanti.
“Sve je transparentno, a plaća ovisi o količini i kvaliteti posla. Napreduje se bez problema ako dobro i puno radite. Plaća će rasti svake godine, ali s porastom plaće rastu i odgovornosti. No supruga mi je zatrudnjela i onda sam shvatio da ću jako malo vremena moći provoditi s djetetom i da zapravo ne želim život u kojem je posao ispred obitelji. Kad mi je istekao probni rok od 6 mjeseci, odlučio sam se vratiti. Istina, ostavili su mi otvorena vrata ako se predomislim, ali ja sebe tamo ne vidim. Shvatio sam da mi je privatni život nestao preko noći, a to je ono što me puni energijom, da sam sve što sam tražio tamo imao i u Osijeku, ali toga nisam bio svjestan”, objašnjava razloge povratka dr. Veber.
Istina je da su mu primanja bila veća, ali kaže da kad se to usporedi s troškovima, onda je ta razlika zapravo minimalna.
“Oko 3300 eura početnička neto plaća nije puno za irske uvjete. Primjerice, cijena sobe (ne stana) bila je 1500 eura, kava 3-4 eura, kroasan s čokoladom 2 eura, kruh 3-5 eura, pivo 5-6 eura, i to najjeftinije. Kad se sve to zbroji, nije neka velika razlika između moje plaće u Hrvatskoj i onoga što sam zarađivao i trošio u Irskoj”, objašnjava dr. Veber.
Srednji sloj
“Shvatio sam da mi se plaća i poveća, što je bilo najavljeno, ostat ću na standardu srednjeg sloja, što može imati i svaki liječnik u Hrvatskoj. I u Irskoj, da biste kupili kuću, morate uzeti kredit na 20 ili 30 godina. Drago mi je što sam se odlučio vratiti. Zadovoljan sam poslom i uvjetima rada, dijete raste, i nadam se da mi se polako ispunjava sve što sam želio u životu. Ovih dana kupujemo stan. Uspijevam i profesionalno napredovati. Možda ono na čemu rade hrvatski liječnici nije zadnja riječ tehnologije, ali po znanju ne zaostajemo za zapadom. Nedostaje nam profesionalnosti, odgovornosti i kvalitetnijeg odnosa prema pacijentima. No, uvjeren sam da i u tome možemo napredovati, osobito ako se potrudimo kao što to činimo kad odemo u Irsku, Veliku Britaniju ili Švedsku”, zaključuje dr. Veber, puno sretniji s pogledom na Dunav nego jučer na Shannon.
