par (foto:cure.ba)
Već mala djeca na pitanje tko je započeo svađu odgovaraju da oni nisu. Znaju da uz ‘krivnju’ dolazi i ‘kazna’ te je nastoje izbjeći prenoseći odgovornost na svoju okolinu i drugu djecu. I u odrasloj dobi zadržavamo taj obrazac te smo u konfliktima vrlo pristrani i subjektivni. Ne vidimo svoju odgovornost, već sve svaljujemo na drugu osobu. Doživljavamo sebe kao žrtve drugih, no nismo svjesni da smo ustvari žrtve svojih nesvjesnih obrazaca reagiranja, prenosi tportal.
Nesvjesno reagiranje u svađi
Tijekom našeg odrastanja, socijalizacije i odnosa s drugim ljudima poput naših roditelja, učitelja, prijatelja i partnera, učimo i razvijamo obrasce reagiranja. Oni postaju tako duboko naučeni i usidreni u nama te su automatski i uglavnom ih nismo svjesni. Tako kada nam se događa nešto što nam nije po volji, dolazi nam automatska reakcija. To mogu biti razne reakcije poput ljutnje, uvrijeđenosti, agresije, povlačenja, dramatiziranja i slično. Naše ponašanje odvija se automatski bez realnog razmišljanja o intenzitetu situacije u kojoj smo se našli i ideje da smo možda pristrani. Druga strana se u našim očima pretvara u strašno čudovište i dolazi do svađe, konflikta ili neke slične situacije koja je loša po naš odnos s tom osobom.
U takvim je situacijama važno pokušati ostati u realitetu i sagledati situaciju iz druge perspektive. Možemo zamisliti kako bi neka druga osoba reagirala u ovakvoj situaciji ili kako bi ta osoba s kojom smo u konfliktu reagirala na našem mjestu. Ako nam se javljaju jake emocije, dobro je prvo se malo smiriti i uzeti si prostora za sebe. Na taj način možemo uvidjeti da druga osoba nije čudovište, već osoba koju bismo trebali čuti i razmotriti ono što nam govori. U vraćanju u realitet i odmicanju od naučenih automatskih obrazaca reagiranja pomaže preuzimanje svog dijela odgovornosti za nastalu situaciju.
Konstruktivna rasprava za zbližavanje
Jednom kad neslaganje pretvorimo u konstruktivnu raspravu na način da preuzmemo svoj dio odgovornosti i pokušamo naći zajednički povoljno rješenje, otvaramo si mogućnosti za osobni rast i razvoj, ali i dodatno zbližavanje s nama dragim ljudima. Paradoksalno zvuči, no svađe i rasprave nas mogu zbližiti, naravno ako smo suradljivi, a ne inatljivi. Kada kažemo što nas muči ili nam smeta i zajednički se prihvatimo rješavanja nastalog problema, rješenje do kojeg na kraju dođemo plod je zajedničkog rada i truda. Na neki se način mijenjamo i postajemo još bliže nekom ‘idealnom ja’ kojem težimo, a samim time i naš odnos s tom osobom postaje još čvršći i bliskiji.
Tko je kriv na kraju zaista nije pitanje koje nam je važno postaviti, već kako možemo profitirati iz nastale situacije. Ljudi su međusobno različiti i određeni sukobi i nesuglasice su neizbježni. Pitanje koje je važno postaviti je koja je naša odgovornost i kako se možemo uskladiti da obje strane profitiraju. Ponekad baš ono što očekujemo od drugih možemo prvo mi pokazati primjerom, a onda će nas i drugi slijediti.
cure.ba
