`Bio je savršen proljećni dan. Udavala sam se za čovjeka sa kojim sam provela polovinu svog života – od osmog razreda bili smo zajedno. Sve je bilo baš onako kako smo planirali i svi su bili tu: prijatelji, porodica. Govorili su mi da sam prelijepa mlada, da sijam, da smo divni. Svadba je bila u jednoj luksuznoj sali u našem gradu, sve je bilo roze, u mojoj omiljenoj boji. Svi su bili apsolutno oduševljeni. Matičar je trebalo da dođe u 15 sati, a tek poslije toga da zaplešemo prvi ples i proveselimo se sa našim zvanicama.
Došao je čin venčanja. Matičar je ispričao svoje, i baš kada je trebalo da odgovorim na pitanje da li pristajem da se udam za Martina, a ja zaustila da kažem “DA”, čuo se kumov glas. Martinovog kuma.
“Imam ja nešto prije toga, gospođo matičarko, ako se ne ljutite?“ pitao je on.
Svi su bili šokirani, ali od šoka niko nije odreagovao, a matičarka je mimokom dala znak da može da uradi to što je naumio. Tada je Laza otišao do svoje djevojke, za koju nismo ni znali da postoji, a još manje da će doći na našu svadbu, zaboga, on je vjenčani kum i zašto bi dovodio nepoznatu, anonimnu osobu sa kojom je navodno u vezi tri nedjelje na takvu jednu svadbu?! Pritom, znamo se svi punih 14 godina i znao je da smo Martin i ja o ovom danu sanjali. Godinama. E, zato sam bijesna.
Uglavnom, prišao je djevojci i kleknuo. Izgovorio je tri riječi koje mi i dalje odzvanjaju u glavi: “Udaj se za mene“. Ljudi su od šoka počeli da se smiju.
I dok su svi bili ushićeni i veseli, ja sam zgroženo posmatrala sve. Čak je i Martin oduševljeno otišao da izljubi novopečene vjerenike. I tek poslije nekoliko minuta, matičarka nas je vratila u realnost riječima “Izvinite, imam zakazano sljedeće vjenčanje za pola sata, možemo li da obavimo ovaj čin?”
I tada sam rekla da. I svima je bilo lijepo, svi su bili srećni, osim mene.
Od tog trenutka se pola svadbe ni ne ne sjećam. Toliko je sve postalo nevažno, mojih pet minuta, moj trenutak najvažniji u životu je upropašćen… i to niko nije razumio. Svima je bilo super što su mi drugi ukrali to. Razumite, nije problem što je neko nekog prosio. Problem je što je za to odabrao najgori trenutak i što nije pitao mladence da li se slažu da im neko ukrade trenutak.
Čekam slike sa svadbe, rekli su dobićemo ih za desetak dana, i plašim se na šta će ličiti. Da li ću toga željeti da se sjećam do kraja života? I pitam se, da li želim da provedem život sa čovjekom koji i dalje ne shvata kako sam doživjela događaj sa našeg vjenčanja, jer je njemu to, izgleda ok! Razmišljam da se možda i razvedem. Eto. E, sad mi sudite“, priča djevojka čiju priču.
