Amina Horozić (Foto: arhiva)
Priča američke dizajnerice bh. korijena Amine Horozić zapravo je priča o ostvarenom američkom snu. Iz ratnog Sarajeva stigla je, s obitelji, na američku stranu Atlantika, doslovno bez dolara u džepu. Talent za dizajn brzo su prepoznali, prvo njezin brat, a poslije njega i drugi, da bi jednog dana u čuvenom Chrysleru Amina dobila zadatak redizajnirati jedan od simbola američke automobilske industrije – Dodge Magnum. I uspješno odradila povjereni zadatak. Nakon Chryslera otisnula se u tzv. product design te počela i dobivati prestižne svjetske nagrade. Za Al Jazeeru Amina Horozić priča o svom životnom putu i karijeri.
Budući da ste u SAD otišli s obitelji, iz Sarajeva koje je bilo pod opsadom i gdje Vam je bila ugrožena sigurnost, kakav je bio prvi susret s „obećanom zemljom“?
– Bila sam opsjednuta Amerikom, ili preciznije Kalifornijom, još od malih nogu zahvaljujući filmovima i TV serijama koje sam pratila – tako da mislim da niko nije bio toliko razočaran kao ja, tada jedanaestogodišnjakinja, kad sam vidjela da u Detroitu nema baš nijedne palme. Ipak, Amerikanci su ipak bili onako kao na filmu: velikog srca i gostoprimljivi, uvijek nasmijani i puni komplimenata, čak i za neki banalni detalj. Nakon svega onoga strašnog iz čega smo stigli u Ameriku, dobro mi je došao taj pozitivan i optimističan duh, piše “Al Jazeera“.
Kako je izgledao Vaš razvojni put u svijetu dizajna?
– Za sve je kriv moj stariji brat Almir, koji je takođe vrlo uspješan dizajner, samo u disciplini „interactive design“. Od malih nogu on je uvijek bio taj koji je bio kreativan, kao umjetnik i muzičar, i tako mi uvijek bio uzor i primjer nečega „cool”. Međutim, nekako sam izgubila priliku da budem „cool” kao on od malih nogu, jer je rat napravio malu pauzu u mom djetinjstvu, koju sigurno i dan danas nadoknađujem.
U srednjoj školi, kao uslov za diplomiranje, morala sam završiti nekoliko kurseva umjetnosti. Nisam baš ni bila svjesna da imam neki talent za to, jer mi je sve to nekako bilo previše „lako”. Uvijek sam voljela, kao i danas, neki izazov, nešto da savladam. Međutim, Almir je primijetio kvalitet u mojim radovima i gurao me dalje, savjetovao kako da bolje crtam itd. Još uvijek se sjećam kad mi je objasnio da se ne crtaju linije, već sjene da mi je to bilo ekvivalentno kao kad dijete sazna da planeta nije ravna, već okrugla.
I tako, provela sam svoje vrijeme poslije škole crtajući sve živo, od roditelja pa nadalje. S tim su dolazile nagrade, stipendije i moja eventualna odluka da studiram dizajn.
Postoji li formula uspjeha u (relativno) muškom svijetu dizajna automobila?
– Često čujem ovo pitanje. Odgovor je prilično jednostavan – spol, rasa, etnicitet i slične kategorizacije postaju nebitne kada znaš šta radiš.
Koliko je bio lagan/trnovit put do visina na kojima ste sada, jer ipak radite vrlo cijenjen i zanimljiv posao do kojeg nije lako doći bez talenta, rada i upornosti?
– Dok sam radila za Frog Design, jednom prilikom Hartmut Esslinger nam jer rekao da biti dizajner nije posao niti profesija, već način života. I to je odgovor na pitanje, onako između redova.
Riječ „talent” negira koliko vremena i truda je potrebno da se dostigne stručni nivo bilo kojeg posla, jer ta riječ sugeriše da je neko rođen sa određenom vrlinom i to je to. Ipak, nisam se rodila znajući kako da crtam automobile. Prvi automobil koji sam nacrtala bio je u mojoj 18-oj godini. I onda, do 21. godine, tj. dok nisam diplomirala na fakultetu, provela sam svaki dan u studiju crtajući od osam ujutro do ponoći.
Pošto autodesign program na College for Creative Studies prima samo 20-ak studenata godišnje, konkurencija je jaka. Ne znam da li je istina ili ne, ali čula sam neku statistiku da su bolje šanse da postaneš profesionalni fudbaler, nego da se zaposliš kao dizajner automobila, jer ima puno kandidata, a samo određeni broj slobodnih radnih mjesta. Imajući to na umu, možete zamisliti koliko je težak program i koliko se svaki student bori za plasman. A to je samo početak kreativne karijere! Prava borba počinje tek sa prvim poslom, gdje svaki projekt ima neki novi izazov i nudi priliku za daljne usavršavanje i nadograđivanje utemeljenog „gradiva”.
Na koji način nastaju ideje i koliko je dug put od onoga što nastane u zamislima dizajnera do industrijske trake?
– To zavisi od projekta do projekta. Recimo, u autoindustriji treba odprilike četiri godine za kompletno novi model, oko dvije za „refresh” i oko godinu dana za koncept automobil. Kad sam radila na projektu Aether Cone, trebalo nam je godinu dana od prve skice do industrijske trake i onda još negdje pola godine od tada prije nego što se proizvod pojavio na tržištu.
Što se tiče dizajn procesa, ideje obično potiču iz dva izvora: ili iz dobro isplanirane biznis i dizajn strategije ili dizajnerove intuicije. Oba pristupa mogu dati uspješne rezultate. Bitno je spoznati se sa željama i potrebama određenog tržišta, procijeniti gdje i kako se probija konkurencija i kako vaš proizvod to može bolje da riješi. Na kraju, to sve treba iskombinovati sa odgovarajućom estetikom – i onda imate hit. Zvuči jednostavno, zar ne?
Kako ste, dok ste bili u svijetu automobilskog dizajna, uspijevali uklopiti dizajn i umjetnost, svoje kreacije u zakone fizike i mehanike, odnosno automobilske industrije?
– Autodizajn, ali i cjelokupni industrijski dizajn, kao profesija i jeste sklapanje umjetnosti i mehanike, forme i funkcije. Obično mi, kao dizajneri, nekad pripremimo na stotine skica i ilustracija, od kojih možda samo njih nekoliko budu izabrane za daljnje razvijanje. Od tih samo jedna ide u opticaj, a i tada se često zna desiti da se program ugasi „nasred puta” i da se proizvod nikad ne pojavi na javnom tržištu. Toliko različitih faktora se uzimaju u obzir kad se razvija produkt za tržište, da nije samo stvar uklapanja umjetnosti i mehanike, već i marketinga, biznis strategije, brenda, distribucije, eventualne ambalaže, i između ostalog, kako će proizvod izgledati u prodavnicama na polici pored konkurentskog.
Budući da ste radili za Chrysler zanima me i jeste li i Vi bili taj mali kotačić koji pridonosi sve kvalitetnijim dizajnerskim rješenjima koje su ljubitelji automobila viđali na američkim cestama?
– Teško mi je konkretno odgovoriti na ovo pitanje sa strogim „da“, ali vjerujem da je na neki način moja malenkost ostavila bar neki trag ili pečat među zidovima Chrysler dizajn studija.
Konkretno, zanima me kako je izgledao Vaš rad na modelu Dodge Magnum, odnosno na što se konkretno odnosio Vaš angažman – cjelokupni automobil, karoserija, unutrašnjost?…
– U 2004. godini, Dodge Magnum „refresh” program je postao moj prvi profesionalni zadatak. Refresh znači da je taj model već bio u opticaju i da ga treba „osvježiti” za novo izdanje. Tipično, „refresh” zahtijeva da se mjenja dizajn prednjeg trapa – od vrata naprijed, ali vjerujem da to ovisi od kompanije do kompanije. Moj zadatak te godine bio je da dizajniram novo lice Dodge Magnuma za model koji bi bio na tržištu u 2008. Sve ostalo se prenijelo sa prijašnjeg modela.
Bila sam jedini eksterijer dizajner na projektu, sa naravno jednim dizajn menadžerom, a to je bio Brian Nielander i pod rukovodstvom Ralph Gillesa, koji je sada VP (vicepresident) dizajna za čitavu Chrylser grupu. Kolega Sam Rosen je dizajnirao detalje za Magnum SRT verziju mog dizajna. I naravno bio je sa nama tim mašinskih inžinjera, elektroinžinjera, eksperta za aerodinamiku, CAD modelera, skulptora itd. Radili smo skoro dvije godine na ovom projektu.
Kad ste napustili Chrysler i zašto (pretpostavljam zbog krize u koju je zapala automobilska industrija u SAD-u)? Je li to utjecalo na Vaš razvojni put i okretanje nekim drugim formama dizajna?
– Chrysler nisam napustila zbog krize. Štoviše, u to vrijeme sam radila na posebnom „Project D” programu sa grupom odabranih dizajnera na dizajnu novog automobila, koji je teoretski trebao da izvede Chrysler iz krize u kojoj se nalazilo u to vrijeme. Napustila sam kompaniju zbog toga što sam, kao što sam već navela, uvijek žedna novih izazova. Nakon četiri godine, bezbroj različitih programa od raznih auto-koncepta do Magnuma, službenih putovanja po Aziji i širom Amerike, osjećala sam da sam u neku ruku iskusila sve što se može i bilo je vrijeme za nešto novo. Također, pomisao da dizajniram samo jednu vrstu proizvoda čitav život mi je bilo nekako klaustrofobično. Nisam htjela da se ograničim sa samo jednom oblasti produkt dizajna.
Pored toga, nakon profesionalnog iskustva u korporaciji koja zapošljava na desetine hiljada ljudi, primijetila sam da je dizajn „mala maca” u toj velikoj igri. Većina dizajnera nisu spretni, niti znaju kako da efikasno komuniciraju sa odsjecima kompanije koji prave odluke hoće li uložiti novac u dizajn A ili B, ili uopšte. Radi toga htjela sam da dešifrujem prioritete biznisa i tako sam odlučila da idem u San Francisco, gdje sam magistrirala na California College of the Arts sa MBA u Dizajn Strategiji. To mi je omogućilo nove prilike, gdje nisam više smatrana samo kao esteta/dizajner, već i strategista. S tim imam veću moć da dirigujem kurs kako estetskih, tako i biznis odluka naših klijenata što na kraju rezultira u sve boljem proizvodu.
Što konkretno radite danas i koje biste svoje radove istaknuli kao Vama najdraže?
– Trenutno sam Lead Industrial Designer za Yves Beharovu firmu Fuseproject, koja je locirana u San Franciscu. Radim na nekoliko raznovrsnih projekata, a jedan od njih je Spring Accelerator čiji je cilj da podržava i razvija firme čiji proizvodi ili usluge mogu pozitivno promijeniti živote na hiljade, a da ne kažem milione djevojčica u istočnoj Africi. Taj projekt mi je posebno drag i blizu srca jer smatram ovo kao priliku da kroz rad mogu učiniti nešto dobro za svijet.
Osim moje svakodnevnice kao dizajner, aktivno promovišem moju knjigu Breaking In®: Product Design i radim na nekoliko osobnih projekata koji su još uvijek „vojna tajna”. I tu i tamo, kad stignem, ponekad i odspavam.
cure.ba
