“Vi današnje djevojke odma’ sve na megdan, a mi smo znale da sve sakrijemo u jelečiće. Ej, pusta mlados”, ovako je u dubokoj starosti svojim unukama u Beogradu pričala Jevrosima Kijametović, zvana Zona.
Da, ljepotica Zona koja je poslužila Sremcu da napiše svoje najbolje djelo, stvarno je postojala. I ne samo to, već je bila lijepa kao Sremčeva Zona.
Odabrana filmska ekipa, prema romanu našeg poznatog pisca, na lokacijama u Nišu i Pirotu, današnjim naraštajima približila je vrijeme u kome se drugačije živjelo, voljelo, tugovalo…
Dugo se čak i među učenim ljudima nije znalo da je Stevan Sremac svoje najbolje djelo napisao na osnovu istinitog događaja koji se odigrao u Prištini krajem XIX vijeka. Cijelu priču Sremac je čuo od Branislava Nušića, koji je 1895. bio srpski konzul u Prištini. Nušić se u ovom gradu družio sa viđenijim Srbima, a posebno sa čorbadži Zamfirom Kijametovićem, ocem 13 djece, među kojima je bila Jevrosima. Otac ju je iz milošte zvao Zona.
Prema pisanju Nušića i još nekih poznavalaca dešavanja u Prištini priča ide ovako:
Kad je napunila šesnaest godina, Zoni nije bilo ravne po ljepoti u Prištini i na daleko. Imala je rumene usne i bele kao somot obraze, koji su se nazirali kroz providnu maramu. I oblačila se lijepo. Nosila je šalvare od svile i bundicu od atlasa, a ispod nje jelek nabrekao pod jedrim djevojačkim grudima. Zamakla je za oči svoj momčadiji u ovom gradu, ali najviše Maksimu, sinu Koste Gapića, kujundžije. I ona je njega begenisala.
Voljeli su se i tu su ljubav kazivali samo pogledom kad bi s večeri on prolazio, a ona ga na kapidžiku očekivala.
Cijela Priština je to znala, pa je i pjesma ispjevana. Znali su to i roditelji Zonini i Maksimovi, i prećutno su to odobravali. Ali ubrzo dođe do svađe čorbadži Zamfira i esnaflije Koste, u dućanu ovog drugog. Na početku je njihov razgovor bio sasvim bezazlen, kakav može biti između prijatelja, ali se sve više zaoštravao. Na kraju, pale su teške riječi. Kosta poče da vređa Zamfira, a ovaj odgovori: “Zar da dam moje dete za tvojega sina. Daću gu rado za najsiromašnijeg momka, ali nikada za tvoga Maksima”.
Poslije ovoga Zona je tugovala. A Maksim i tugovao i smišljao osvetu. Sa drugom Zakom Škurtom izveo je otimanje djevojke. U tadašnje vrijeme djevojka kojoj bi se desilo tako nešto, nazivana je pobjegulja. Za nju ali i za kuću iz koje dolazi to je bila velika bruka i sramota. Znao je to i Maksim. Dugo je “pucala” ova bruka po Prištini.Poslije dolaska iz Prištine jedne ljetnje večeri na Kalemegdanu Nušić je, u šetnji, sve ispričao Sremcu.
Kosta Dimitrijević, novinar “Politike” i poznavalac Sremčevog dijela, piše:
“Slušajući Nušićevo pričanje Sremac se oduševio i zamolio prijatelja da mu dozvoli da obradi ovu priču. Jedini uslov koji je izrekao Nušić bio je da u delu ne spominje Prištinu, jer je u kući čorbadži Zamfira mnogo dobrih kafa popio! Naravno Nušić nije želeo da još više osramoti svog dobrog prijatelja. Sremac je na to odgovorio – Odvešću ja tvoju Zonu u moj lepi Niš. Neće je tamo ni rođeni tatko prepoznati”. Tako je nastala jedna od najljepših Sremčevih pripovedaka iz starog Niša.
Na rukopisu “Zone Zamfirove” radio je od 1898. do 1903. godine. Sremac je, ipak, zamislio priču u kojoj se sve završava srećno. Čorbadži Zamfir nije imao kud i poslije podvale dao je kćer za Maneta. Ali u stvarnosti je bilo drugačije.
Poslije bruke i sramote koju je porodici Zamfir priredio Maksim, Zona je ipak imala dosta prosaca. Ali ona nikog nije htjela. Čorbadži Zamfir, na kraju, održa riječ koju je dao u Kostinom dućanu. Zona se udala za siromašnog i lijepog mladića, šnajdera Aleksu Grbića.
Mladi supružnici Aleksa i Zona preselili su se odmah u Prizren gdje su izrodili tri sina i dvije kćeri Dimitrija, Savu, Milku, Krstu i Danicu. Aleksa je 1913, prilikom pobune Albanaca nastradao. Zona je, zatim, sa porodicom prešla u Uroševac, a za vrijeme okupacije 1943. došla je u Beograd. Prvo se nastanila u Resniku, pa na Zvezdari, i na kraju u 27. marta.
Istina o Sremčevoj “Zoni Zamfirovoj” nikada ne bi bila otkrivena da je njen brat Dragutin Kijametović sa kojim je i žijela do smrti, nije nagovorio da otkrije šta joj se dešavalo u Prištini, krajem prošlog vijeka. On je ponešto znao, ali mu je sestra, u proljeće 1952. ispričala sve. Zatim je pozvao Mišu Markovića, publicistu, da zapiše cijelu priču i sačuva je za buduća pokolenja.
Zona Kijametović imala je ukupno devet unuka i 14 praunučadi. Jedna od praunuka dobila je ime Zona.
Kujundžija Maksim Gapić, kod Sremca čapkun Mane, nije se oženio Zonom već Cincarkom Zatom. Ubio se kao stariji čovjek pred rat. Aleksa Grbić, koji je u zbilji oženio Zonu nastradao je prilikom albanske pobune u Uroševcu 1913. Stari čorbadži Zamfir zbog bruke se preselio u Prokuplje, gdje je i umro. Zona je poslije dosta selidbi na kraju ipak imala lijepu starost. Umrla je u 75. godini, a sahranjena je na Novom groblju.
Ne znamo da li je Sremac znao, ili nije, šta se desilo sa pravim akterima njegovog romana. Bio je realista, ali očigledno nije volio nesrećne završetke. Ipak jednu stvar nije izmislio, niti je morao da mijenja, teško da je i mogao i da je htio – a to je ljepota jedne djevojke, Prištinke Jevrosime zvane Zona.
