“Bez obzira na to što gotovo svi roditelji djece u mom razredu nakon rata nemaju posao, već žive od zemljoradnje i poljoprivrede, ja poznajem njihovu odgovornost i domaćinsku kulturu, tako da znam da bi oni našli način da uplate ekskurzije. Ja sam samo željela da im olakšam”, istakla je Lonićeva za “Nezavisne“.
Za jedno od najboljih odjeljenja ustanove u postratnoj BiH, škola je odlučila da ove godine organizuje matursko putovanje – četiri dana u Neumu. Tvrde, motiv im je bila i činjenica da većina djece dosad nije nikada putovala na more, niti gdje dalje, osim na izlet u Banjaluku koji su im ranije organizovali.
Međutim, bilo je potrebno više od 3.000 maraka kako bi svih 15 đaka 13. maja otputovalo na matursku ekskurziju, zbog čega je Lonićeva zakazala sastanke s predstavnicima lokalnih preduzeća.
Zatim se obratila i porodici u Njemačkoj, koja je koristila moć društvenih mreža.
“Uplaćivali su svi, po 10 ili 20 eura. Zatim, naša domaća zadruga ‘Agrojapra’, domaća pilana ‘Livno-tehna’, knjigovodstveni ured ‘Ninić'”, objašnjava Lonićeva.
Za početak je, kaže, imala ambiciju da se barem smanji iznos sredstava koje porodice treba da izdvoje, ali je čitava akcija dala više rezultata.
“Nama je to zaista veliko, jer jedino ja radim u porodici, tako da je donacija koja je obezbijeđena za put djece, među kojima je i moje, značajno olakšanje za naš kućni budžet. Svi smo zahvalni”, kaže Dragica Pauković za “Nezavisne“.
Donji Agići su udaljeni dvadesetak kilometara od Novog Grada i ovaj dio podgrmečkog kraja je prije i poslije devedesetih godina bio različite nacionalne strukture stanovništva.
Centralna škola okuplja još pet područnih odjeljenja, ali s neuporedivo manje đaka i slika je to gotovo svakog seoskog područja naše zemlje, gdje se tektonske promjene, posljedice ratnih dejstava, ne vide jedino u pejzažima.
“Primjera radi, 1979/1980. školske godine imali smo 1.297 đaka, a danas imamo 140. Ovdje imamo 97 učenika, a u ostalim školama po četiri ili pet đaka, u jednoj imamo 11, u drugoj dvoje”, rekao je za “Nezavisne” Milenko Tomić, direktor OŠ “Branko Ćopić” u Donjim Agićima, napominjući da tradicionalno daju najbolje matematičare.
Međutim, mnogo je još razloga zašto ova ustanova treba da bude predmet interesovanja svima u BiH.
“Nikada nismo imali nijednu neprijatnost zbog međunacionalnog nerazumijevanja”, istakao je Tomić.
Prema njegovim riječima, među 48 zaposlenih je sedam Bošnjaka, a 38 odsto učenika je bošnjačke nacionalnosti.
“Imamo vjeronauke, ali ne nacionalnu grupu predmeta. Mi znamo za taj problem i to pravo, ali vi znate na kojem se nivou rješavaju ta pitanja. Dakle, što se nas tiče, nemamo predrasuda i prepreka da bilo šta provedemo”, rekao je Tomić, ističući da je stanovništvo naučeno živjeti zajedno i poštovati se u svakom smislu.
Zbog sve manjeg broja djece, odnosno đaka, kaže Trninić, manje je i interesovanja prosvjetnih radnika iz Srbije ili Crne Gore, kao što je to bilo nekada.
Iako nepravedno, ovaj kraj očigledno nije dovoljno zanimljiv ni za privredna ni ekonomska ulaganja.
S druge strane, objašnjava nam Lonićeva, poslije osmogodišnjeg rada s jednom generacijom doživjela ju je dijelom kao porodicu, s visokim stepenom uviđajnosti za situaciju kroz koju prolazi stanovništvo mjesta iz kojeg potiču i njeni preci.
Jer, život u maloj zajednici je kultura za sebe, s vrijednostima koje najbolje razumiju samo oni koji odrastaju u njima.
Oduševljen sam
Srđan Bašić, razredni starješina drugog područnog odjeljenja u OŠ “Branko Ćopić” u Donjim Agićima, kod Novog Grada, kaže da je oduševljen načinom razmišljanja i djelovanja koleginice.
“Posebno sam ponosan zbog svih drugih okolnosti u kojima se nalazi ova zemlja”, istakao je Bašić.
cure.ba
