Ovo je sto posto istinita priča mog djetinjstva. Mnogih detalja se sama sjećam, a mnogi su rezultat brojnih prepričavanja mojih roditelja, godinama kasnije. Imala sam godinu dana kada smo se doselili u Tušanj. Vrata pored naših živio je stariji bračni par. Svi su ih poznavali. I mladi i stari su nju zvali Nena, a njega čika Fadil. Oni su obilježili moje odrastanje, živjeli smo u velikoj ljubavi Nena i ja.
Mama je pokucala na vrata: “Mi smo nove komšije, maloj je godinu dana. Pričuvaj je, Neno, danas dok se ne snađem, moram na posao.”
Rekla je: “Ne mogu dok ne pitam Fadila. Kako se zove mala?”
“Sanja”, reče moja mama.
“Pa kakvo je to ime, što ne dajete djeci neka lijepa imena. Eto, Alma, na primjer, kol'ko je ljepše?”
“Pa eto, nismo muslimani, pa ne ide Alma.”
“Uuu, pa neće onda Fadil dati! Bez njega ne smijem.”
Sutradan me mama ubacila kroz Nenina vrata, rekla: “Molim te, samo danas.”
Nena je šaptala usplahireno: “Dođi po nju prije nego što se Fadil vrati, ne znaš ti kakav je on, rekao je da ne dovodim vlaško dijete. I kakva si ti mater, šta ćeš na poslu, sjedi kod kuće i čuvaj dijete.”
Bila je visoka, suvonjava, uvijek vesela, hitra, spremna na svaku akciju i šalu, prava bosanska domaćica tog doba, porijeklom iz Koraja, malog mjesta između Lopara i Bijeljine. Imala je jednog sina, a prije toga joj je umrlo sedmoro male djece. Dinu je rodila već kad je prestala da se nada.
Bila je izuzetno druželjubiva, živjela u neograničnom strahu od muža Fadila, bila njegova služavka i u jednim dijelom života se mirila s tim. U svojoj tihoj pobožnosti svakodnevno je izgovarala jednu molitvu: “Molim te Bože, daj da živim tri dana posle Fadila, da dahnem dušom i potrošim njegove pare.” Svojevrsna lokalna ikona, bila je potpuno omiljena u komšiluku i nekoliko okolnih naselja. Kad nema Fadila govorila je glasno, smijeh joj je odzvanjao stubištem. Pred Fadilom je jedva šaptala. Čak i u našem stanu, a dijelio nas je zid, takođe je šaptala. Za čika Fadila nije postojala ravnopravnost između polova, svoju ženu je tretirao kao niže biće, ona je bez pogovora radila sve kako on naredi, bio je pravi tiranin, galamio je i često na nju dizao ruku.
Nena nije imala pravo da raspolaže novcem. Ona je imala veliko društvo, ali to je sve bilo skriveno od Fadila, nikad nijedna komšinica nije smjela preći prag kad je on kod kuće. Sve ovo u našem komšiluku, u Ulici Tušanj 215, nije izazivalo nikakvo čuđenje i nekako se i uklapalo u tadašnje društvene standarde.
Nena me vratila mami drugog dana i rekla: “Ne da Fadil. Neće da čuje. Ne sviđa mu se ni onaj tvoj muž. A šta ću, ne mogu ni ja u džamiju ići od nje.”
Mama je tada učinila presedan koji je valjda iznenadio čika Fadila. Otišla na vrata, ušla, rekla: “Molim vas, vi ste tako fin čovjek, ugledan… Šta fali da ostane koji dan mala kod vas dok je ne upišem u obdanište?” Mama je tad probila obruč Fadilovog komfora, zbunila ga valjda – i tako ja ostadoh. Počeo je tada naš zajednički život, koji je trajao sve do njihove smrti, kada sam napunila deset godina. Po mojoj procjeni, to je bilo između njihovih 60 i 70 godine života. Otprilike.
“Ne mogu da vjerujem da je pristao. Šta ću sad, šta ću za džamiju, kud ću s njom?”
Mama: “Neno, radi šta hoćeš, vodi je sa sobom, samo nemoj da Rajko zna.”
“Kako da je vodim s tim imenom?”
“Ma, Neno, ne piše joj na čelu, reci da ti je unuka, šta znam.”
Beskrajno smo Nena i ja voljele svoj tajni život koji je izgledao ovako: Nena bi ujutro hitro uradila najvažnije poslove, doručkovale bi i onda je počinjala promenada naših komšinica, njenih raznih drugarica, mi kod njih, one kod nas. Nena je voljela muziku, imala je radio aparat i čim vidi Fadilu leđa, žurila bi “da navije radion”. U našem rudarskom komšiluku je bilo puno svadbi i veselja. Na prvi zvuk harmonike Nena je istrčavala na ulicu i hvatala se odmah u kolo. Znala je da zviždi i podvriskuje. Svima je glasno govorila i šalila se na svoj račun: “Joj, da me vidi Fadil, ubio bi me”, govorila je to dok je vješto preplitala nogama u kolu. Oko dva popodne, baš kao kod Pepeljuge u ponoć, sva čarolija je nestajala, trčali smo kući da se sve zagladi tako da Fadil ne primijeti da se išta dešavalo.
“Požuri, požuri”, tjerala me Nena: “Da zategnemo otomane!”
Čika Fadil je zazirao od Rajka, mog oca.
“Zašto ne voliš mog tatu?”
“Zato što je Hercegovac!”
Bilo je neobično to što su imali iste strasti. Obojica su voljela dobro jelo i dobru čašicu. Nena je imala svoje tajne pare koje je čuvala u garderobi moje mame. Kad krenemo u grad, uzimala je tog novca i kupovala neke poklone tim svojim prijateljicama, neke sitne radosti za sebe. Meni je uvijek govorila: “Nemoj da on za ovo sazna, ubio bi me. A kad on umre, mi ćemo ovo sve potrošiti. Potrošićemo i njegove pare, sve ja znam gdje on krije! I onda ćemo u Koraj, da vidim sestre!” Nena je njegovala svoja dva plana uporno i svakodnevno. Kad umre Fadil trošimo pare i idemo u Koraj.
Ja sam dugo mislila da je Koraj neki veliki obećani grad, gdje žive dame u krinolinama koje nose čipkane suncobrančiće, dok mi Nena jednom nije pokazala sliku svojih sestara. Na slici su bile dvije žene u dimijama, naslonjene na iskrivljene parmake, a u pozadini sijeno. Pamtim to kao prvi rasturen mit. Posle će ih, u mom životu, biti puno više.
Nego, poslušavši savjet moje mame, Nena me vodila redovno u džamiju. Dok nisam navikla, putem bi mi ponavljala: “Ti samo šuti, ako te ko pita kako se zoveš, reci Alma.” Nosila je maramu na glavi uvijek, ali je nikada nije vezala naprijed, nego uvijek nazad, ispod potiljka. Imala je dugačku pletenicu, koju je skrivala maramom. Dok se nije naviklo okruženje, mnogi su pitali: “O, Neno, čija ti je to curica?”
“Pa moja, čija će biti, vidiš da je moja! Alma se zove, je l’ de što ima lijepo ime?”
Malo po malo Nena me sve češće zvala Alma i ja sam se sve češće odazivala i van džamije.
“Samo da onaj tvoj otac ne sazna”.
Bojala ga se kao i Fadila, premda je moj tata bio jako nježan prema njoj, žalio je, davao joj para, skrivao sve njene tajne. Voljela je moju kosu, stalno me češljala i milovala. Nena se izrugivala smrti, kako Fadilovoj, tako i svojoj. Mazila me nježno, pričala o svojoj djeci, koji su bili slabog zdravlja, tako da je samo jedna kćerka doživjela dvije godine.
“Al’ zato sad imam tebe. A kad umre Fadil, svašta ću ti kupiti, al’ šta ćeš kad umrem ja, pitala me?”
“Nemoj da umreš, Neno!”
“Umrijeću ja, vidjećeš, a ti ćeš porasti i zaboravićeš me. Tebe je, moja Alma, Nena othranila, niko drugi nije. Kad ti budeš cura, nećeš ti znati ni da je Nena postojala.”
Naši dani su bili isti, veselje i raskalašan život do dva, poslije dva, smiraj, ćutanje, strah od progovorene riječi. Čika Fadil je bolovao kratko, ubio ga je šećer i masna hrana. Nena se ipak nije obradovala njegovoj smrti, bila je zbunjena i nesposobna da živi posle njega. Bog joj je ispunio želju, nadživjela ga je šest mjeseci, ali nije potrošila njegove pare, nego je bolovala, tiho patila i na kraju se ugasila.
U Koraj nismo nikada otišli. Mene su tih dana zamajavali i vodali negdje, kod nekih drugarica, da ne budem tu. Vraćali smo se kući kasno popodne, mama i tata su se nešto došaptavali i mama mi je naglo pokrila oči rukama da ne vidim kako lijepe Neninu posmrtnicu. Imala sam deset godina kada se završila jedna od najljepših priča mog života.
Puno godina kasnije, tutnjao je rat u Bosni i u našu zgradu stigla Đulzara sa svojom porodicom iz Zvornika. Nekako smo se zavoljele odmah, ponekad je govorila da joj prigovaraju druge komšije: “Šta ćeš s njom, Srpkinjom?” O Zvorniku je pričala samo lijepe stvari: “Ma nemaš ti pojma kakva je to čaršija!” Kad se rodio Andrej rekla je: “Ja ću ga čuvati. Ti samo idi na posao, ne brini ništa!”
Gledala sam kako život pravi neobične krugove, kako stvari vraća na početak, ili na njihovo mjesto. Nije krila da je ponekad njena, po svijetu rasijana rodbina, pokazivala čuđenje: “Gdje od tolike Tuzle nađe srpsko dijete da čuvaš!”
“Ne govorite mi to, volim ga kao sina,” uvijek je govorila.
Često sam slušala njihove priče i planove: “Kad porasteš, idemo u Zvornik, da vidiš kako je tamo lijepo. Vodiću te na Kula grad, da vidiš gdje ćeš me ukopati kad umrem”.
“Đuđo, ti nemoj nikada da umreš. Kad porastem, ja ću ti kupiti stan u Tuzli, nećeš više plaćati kiriju”.
Od prvog dana ja sam iz iskustva znala da je ta ljubav zauvijek. I da je sve što smo jedni drugima dali pružilo nama da u i svojoj vjeri i ljubavi, budemo veliki. U Zvornik idemo skupa, jer “čaršija je to”.
Život će, Neno, htjeti da u našu džamiju uđem 37 godina kasnije, kao predstavnica pravoslavnih žena u međureligijskom vijeću. Cilj je bio da se zbližimo, naučimo više jedni o drugima. Neka čudna energija me ponijela, sa mnom je bilo puno drugih žena. Sve je bilo tako isto, poznato i nezaboravno.
Jedina sam se popela drvenim stepenicama na terasu, gdje se mole žene muslimanke. Sve je bilo tu u tom trenu, Nena koja šapuće molitve, njen lik, marama, toplina, ja koja strpljivo i poslušno čekam. Mlada žena s maramom je došla do mene. Rekla je: “Vidim da vas zanima, ovo je dio za žene.”
Blago sam je pogledala i pružila ruku: “Sanja”, ona je pružila ruku, dugački rukav joj je prekrivao zapešće: “Ja sam Alma”, rekla je!
Tekst prenosimo sa Erazmo.ba.
Autorka: Sanja Hajdukov
