Sve je počelo kad je Clara Usón naišla na članak u Timesu o Mladićevoj kćerki, s pričom koja ju je ostavila bez daha. Tako se rodila ideja o pisanju djela bez presedana o ratovima na prostoru bivše u Jugoslavije.
Kad ste pročitali članak o suicidu Ane Mladić?
– Bilo je to prije otprilike devet godina. Do tada nisam imala pojma ko je Ratko Mladić i šta je radio, a u čemu je bila stvar u tom ratu, imala sam tek blijedu ideju. 1992. godine smo, znate, imali i Olimpijske igre u Barceloni. I dok je moderni svijet buktio od mržnje, mi smo u našem gradu tulumarili. Bio je prvo rat u Sloveniji, pa u Hrvatskoj, pa u BiH i više ništa nismo mogli pratiti, bilo je previše komplicirano.
Ali onda sam pročitala tu nevjerovatnu priču koja kao da je ispala ravno iz neke grčke tragedije. Kćerka koja je bila skoro pa zaljubljena u svog oca, ne mislim pritom na ništa neprilično, bili su jako povezani. Mladić je više volio kćerku nego sina, nju je vidio kao svog nasljednika. Ona je ispunjavala sve čime je on bio u životu frustriran. Školovala se za doktoricu, što on nije mogao kao sin siromašne udovice, pa je morao postati vojnik. Odlazila je s njim na front, gledala ga je s vojnicima, bila je jako ponosna na njega.
I, odjednom, počinila je samoubistvo… A imala je samo 24 godine! Nevjerojatno! Bila je tada riječ samo o glasinama, ali se pričalo da je 1994. sa svojim kolegama s fakulteta posjetila Rusiju i da je tamo čula nešto o ponašanju Mladića u ratu. Vratila se potpuno drugačija. Bila je depresivna, patila je od nesanice, bila je dekoncentrisana.
Iz romana proizlazi da ima smisla zaključiti da je masakr u Srebrenici makar jednim dijelom, po masovnosti ili brutalnosti, posljedica Mladićeve traume zbog smrti djeteta?
– Mislim da jest bilo tako, mislim da to ima itekako smisla. Taj masakr bio je tako nepotreban, čak i iz pozicije vodstva RS. Vojno, taj masakr je bio sasvim besmislen. Toliko su vojnika, toliko resursa angažovali na tome, a istodobno su im na drugoj strani trajale pripreme za operaciju Oluja. Jedino što je Mladić postigao u Srebrenici bilo je krvoproliće. Ništa drugo. Mislim da je na neki način imao nagonsku potrebu da nekoga okrivi za samoubistvo kćerke. A kao nacionalist, za to je na nekoj razini okrivio Bošnjake.
Pazite ovo, samo nekoliko mjeseci poslije Anine smrti, on se vratio kući s planovima za “Operaciju Zvijezda”. Svoju kćerku je inače zvao Zvijezda i očito je da je operaciju posvetio njoj, da ju je nazvao po njoj. Bila je riječ o napadu na tri zaštićene bošnjačke enklave; Srebrenica, Goražde i Žepa. Vrlo je vjerovatno da je on nakon Anine smrti sišao s uma, da je zbog toga tražio nekoga ko će mu za to platiti i da je za to našao muslimane, umjesto da krivca nađe u sebi.
Jest riječ o spekulacijama, ali sve do tada je vojno postupao tako da bi se negdje probio sa svojim jedinicama, pobio nekoliko stotina, sve spalio i ostale protjerao. Nije trošio vrijeme ubijajući sve do zadnjeg čovjeka kao u Srebrenici. Ani mislim da se dogodilo to da je nacionalistički fanatično vjerovala u oca kao modernu verziju cara Dušana, da je potom odjednom doznala da je on jeziv čovjek i raspala se.
Uzela je taj pištolj Zastava, a mogla je bilo koji drugi, jer kuća im je bila puna oružja, čak i puno boljeg od tog pištolja, ali ne, ona je uzela baš onaj za koji je Mladić rekao da će pucati iz njega samo kad ona rodi, kad se nastavi njegova loza. I ubila se. Već i taj odabir oružja jasno upućuje na povezanost njenog oca s tim njenim činom. On je sve to sebi zanijekao i krenuo u šekspirijanski ubilački pohod.
Je li Ratko Mladić bio rascijepljena ličnost? U kliničkom smislu…
– Sigurno da je bio psihopat. Fascinantno mi je bilo istraživati te jezive tipove; šekspirista Koljevića koji je naredio da se puca po biblioteci u kojoj je toliko radio, Karadžića, psihijatra s jezivom poezijom koji je svojim bombardiranjima ubijao svoje pacijente u Sarajevu, Mladića, Plavšićku. A Mladić… E, on je uvijek bio enigma. Vidite, inače u romanima imate pozitivne likove koji su naprosto dobri i negativne koji su naprosto loši.
Kod tako užasnog čovjeka poput Mladića, koji je bio nježan i divan otac, imate zastrašujuću pojavu da se čovjek mora pitati: ‘Bih li pod nekim okolnostima i ja mogao postati takav zločinac kao on?’ Da nije bilo rata, on bi ostao oficir, strog, ali normalan. Išao bi na izlete sa suprugom prema kojoj je uvijek bio jako pažljiv. Bio doista krasan otac. Čak nije bio niti lopov kao što su to bili Karadžić i ostali. Bio je ubica, krvnik, mesar, ali nije krao.
Anin bivši dečko, Dragan, kojem je u romanu Mladić namjestio da ga prvo odvedu u rat u BiH, a onda i da ga tamo ubiju, koliko je to činjenično utemeljena epizoda?
– U bosanskoj štampi iz 1995. ili 1996. pojavila se priča da je Armija BiH pronašla tijelo tog jednog srpskog vojnika Dragana, ne sjećam se prezimena, i da su mu u džepu pronašli pismo Ane Mladić i njenu fotografiju. Tvrdilo se i to da je Mladić ponudio za tijelo tog momka mnoštvo stvari, čak i tenk, kako navodim u romanu. U tim novinama tvrdilo se da je bila riječ o Aninom dečku i da ga njen otac nije volio, što je navodno bio način na koji je završio na frontu.
A onaj dio kad se Ratko Mladić naglo probudio usred noći, uznemiren, prestravljen i s osjećajem da se sigurno ‘dogodilo nešto jezivo’?
– To je istina. To je pričala Ljiljana Bulatović. Zapravo je to on pričao njoj jednom prilikom kad se nalijevao rakijom, da su on i njegove trupe te noći kad se ubila Ana Mladić, bili u Han Pijesku, kad je usred noći skočio i stao ispitivati dežurnog vojnika da provjeri šta se dogodilo s položajima. A ovaj, nakon što je provjerio, rekao da je s položajima sve u redu. Nevjerovatno je bilo to između oca i kćerke. Kad su je pripremali za sahranu, Ratko Mladić je lično uređivao njeno lice i kosu. Tražio je da mu daju zrno metka iz njene glave. A njegov sin Darko, njega Mladić nije tjerao niti u rat…
