U današnje vrijeme, kada se često pitamo kuda ide ovaj svijet, ruski pedagozi u namjeri da pomognu roditeljima, kažu: Vaspitavajte djecu onako kako je to činilo rusko plemstvo pri edukaciji svog potomstva, piše “Stil“.
Ovi savjeti jesu iz prohujalih vremena, ali vrijedi se podsjetiti šta se smatralo vrlinom.
Ruska aristokratija je bila na dobrom glasu. I danas se govori o njihovoj dobroti, plemenitosti, istančanim osjećanjima, ali i izrazitoj hrabrosti. Naravno da je i među aristokratijom bilo onih sa slabostima ili manama, ali većinu plemstva je zaista krasilo mnoštvo najplemenitijih osobina.
Čast, učtivost i poštovanje drugih su bili od životne važnosti. Stil života ruskih kneževa i grofova, njihovi maniri, pa čak i izgled, nikako nisu bili slučajnost, već posljedica vrlo strogog vaspitanja. Iako su i tada postojale mnoge knjige i pismena uputstva, ipak je dosta toga bilo “između redova”.
Na neki način, plemstvo kao da je prećutno čuvalo ta zlatna pravila za vaspitavanje “idealnih” ljudi. Istoričari umjetnosti, psiholozi, pedagozi danas se trude da proučavanjem različite građe rekonstruišu i pravila kojih nije bilo u knjigama. Mi vam dajemo neka od njih ukoliko želite da vaše dijete ne bude “razmaženi produkt današnjeg ludog vremena”.
Naravno da su neki savjeti prestrogi ili danas nazamislivi, ali niko ne primorava roditelje da ih primjenjuju u potpunosti. Takođe, podrazumijeva se da se ovi principi pri vaspitavanju djece sprovode razumno.
Samopoštovanje
Mali plemići su od samog djetinjstva slušali da kome je mnogo dato, od njega se mnogo i očekuje. Drugim riječima, pošto su se rodili kao privilegovani, onda je trebalo da pokažu i dokažu da su toga vrijedni, pa su ih od malih nogu učili da moraju biti hrabri i čestiti. Dobro obrazovanje nije bilo samo instrument za sticanje slave i bogatstva, već sredstvo kojim se mogao postići duševni i umni razvoj. Danas, kada djeca često znaju da pretjeraju u svojim željama i zahtevima, ponekad nije loše podsjetiti ih na prave vrijednosti.
Hrabrost
Kukavičluk se nije mogao povezati sa ostalim plemenitim osobinama i vještinama, zato su dvorjani posebnu pažnju poklanjali hrabrosti i smatrali su da se ona može uvježbavati jačanjem volje i drugim zahtjevnim fizičkim treninzima. Mora se naglasiti da hrabrost nije bila poželjna samo kod mladih plemića koji su je dodatno uvježbavali služeći vojsku ili uključeni u teške zadatke u floti, već je bilo poželjno da i mlade dame budu kuražne i smjele.
Fizička snaga i okretnost
Teško se može zamisliti da prethodno navedene karakteristike krase nekoga ko je trom i smotan. Na primer, u liceju u okolini današnjeg Sankt Peterburga, gde se Puškin obrazovao, svakodnevno se izdvajalo vreme za gimnastičke vježbe. Svi koji su pohađali licej morali su još imati i časove jahanja, mačevanja, plivanja i veslanja. Ne smije se zaboraviti da su liceji bili obrazovne institucije za privilegovane i pretpostavljalo se da će svršeni studenti potom raditi u državnoj upravi i drugim sličnim institucijama. Sa druge strane, vojne škole koje su pohađali plemići bile su neuporedivo strožije i tamo se zahtevala bespogovorna disciplina. Iako postoji izreka Um caruje, a snaga klade valja, među plemstvom je bilo poželjno da se pokaže fizička spremnost i umijeće praktikovanja različitih vještina. Zato je aristokratija išla u lov, jer se kroz ovu aktivnost, putem jahanja, izdržljivosti, preciznosti pokazivalo koliko je pojedinac u dobroj fizičkoj kondiciji.Ne očekujemo da ćete svoju djecu voditi u lov na medvjede, ali malo fizičke aktivnosti u prirodi naspram gledanja televizije i “druženja” sa različitim gedžetima, ne bi bilo na odmet.
Samokontrola
Uistinu aristokratska osobina. Tamo gdje “običan” čovjek može da opsuje i da u bijesu kaže i ono što ne misli, pravi plemić ne smije ni da trepne. Aristokrate su od malih nogu učene da potpuno smireno reaguju kako na dobre, tako i na loše vijesti. Male plemiće su od djetinjstva učili da sve udarce sudbine prihvataju stoički, dostojanstveno i da nikada ne klonu duhom. Žaljenje, kukanje, suze i pretjerana sentimentalnost nisu ulazili na spisak osobina koje su sebi mogle da dozvole aristokrate. Više od svega bila je prezrena i potpuno nedozvoljena malodušnost. Naravno, neki mogu da optuže plemstvo da su kao bogati i privilegovani bili i licemjerni i blazirani, ali ako realno pogledamo, oni su bili u pravu. Prvo, druge ljude u najvećem broju slučajeva ne zanimaju vaši problemi i neće biti voljni da vam pomognu. Drugo, čuvajući svoje prave emocije za sebe, štitite svoj unutrašnji svijet od eventualnih spletki zluradih iz svoje okoline.Pa je tako i danas potrebno djecu podsjećati da su sami kovači svoje sudbine, da moraju da snose posljedice svojih postupaka i da od plakanja i kukanja, a bez dijelanja, ne mogu očekivati bolje sutra.
Briga o izgledu
Mali dvorjani bili su u obavezi da izgledaju lijepo, ne kako bi pokazali svoje bogatstvo, već iz uvažavanja prema drugima u svom okruženju. Smatralo se da će čovjek koji zaista želi da pokaže uvažavanje prema bližnjima, najprije to učini svojim urednim izgledom. Ovdje se ne misli na pretenciozno naglašavnje bogatstva i kinđurenje, već sofiticiranii elegantni stil odijevanja i održavanje lične higijene. Danas posebno važan savjet djeci i mladima: iako znamo da čovjeka ne čini odijelo, isto tako nije ni zlato sve što sija. Umjerenost i elegancija uvijek su ispred kiča i neukusa.
Umijeće da se osoba dopadne drugima
Za razliku od principa koji je danas na snazi da čovek treba da bude svoj i takvog ga moramo voljeti, plemstvo se trudilo da prati pravila bontona i lijepog ponašanja. Ideja nije bila da osvoji svačije srce, već da se ne povrijedi bližnji. Od osobe se očekivalo da se ponaša upravo onako kako bi se drugi ljudi u njenoj okolini osjećali prijatno. Takođe, djeca u plemićkim porodicama su učena od malih nogu da u svakom čovjeku prepoznaju njegove vrline i mane, kao i da poštuju i jedno i drugo. Još jedan od savjeta je bio i da bez obzira koliko prazno i lakomisleno društvo bilo u kojem se neko našao, nikako nije trebalo pokazati dosadu ili nezadovoljstvo. Nije li to zaista korisna vještina: znati očuvati i svoju reputaciju ne kritikujući druge, ali i sopstvene nerve? U današnje vrijeme, kada imamo osjećaj da je čovjek čovjeku vuk, malo ljubaznosti, po koja lijepa reč i osmijeh ne bi bili na odmet, zar ne?
Skromnost
Pod skromnošću se nije podrazumijevala krutost ili stidljivost. Naprotiv, od učtive osobe se očekivalo da ume da pokaže svoje manire. Vrlinom se smatralo samo onda kada je čovjek prema sebi skroman. Tokom razgovora ne bi trebalo pretjerivati sa komentarima, pa čak ni iskrenim savjetima. Postojalo je pravilo da bi svoju učenost trebalo nositi kao što gospoda nose sat – u unutrašnjem džepu. “Tek kada neko pita koliko ima sati, onda odgovoriti”, glasilo je jedno od tadašnjih pravila aludirajući na to koliko često se u društvu treba “boriti za riječ”. Ipak, tu je bio i drugi primjer, da osoba može da govori i često, ali ne dugo: “Neka se sa tobom i ne slože, ali važno je ne dosaditi svojim sagovornicima”.
Učtivost i erudicija
Pravi aristokrata je mogao drugoj osobi svog ranga svašta da kaže, čaki da ga “vrijeđa”, ali je to moralo biti “lijepo upakovano”. To je zahtjevalo da osoba bude načitana i da vlada jezikom. Osim toga, od plemstva se očekivalo i da zna da govori jezikom običnih ljudi. Ako bi se zatekli okruženi svojom poslugom ili na pijaci, od aristokratije se očekivalo i da popriča, pa čak i da se našali sa svojim podanicima. Postojala je zato jedna vrlo tanka linija između učtivosti i vulgarnosti, a linju pravo plemstvo nikada nije prelazilo. Odlazivši previše na jednu ili drugu stranu, osoba bi pokazivala ili da je pretjerano ceremonijalna ili da je bezobrazna i neprijatna. Ova suptilnost leži u činjenici da fino vaspitana osoba zna kad i kako smije i mora da zanemari pravila bontona, a kada to nikako nije prihvatljivo.
Od mladih aristokrata se očekivalo da mnogo čitaju kako bi postigli navedene vrline. Zato danas ponudite djetetu odlazak u biblioteku kad god ono počne da negoduje i da se žali. Možda vaše dijete tamo otkrije jedan čitav novi, bogati svijet…
