Biti student u Njemačkoj nije lako, kaže Dino Zoletić koji studira Lingvistiku i Odgojne nauke na Univerzitetu Johannes Gutenberg u Mainzu.
Dino je u Njemačku stigao prije dvije godine. U želji za perspektivom, boljim životom i kvalitetnijim obrazovanjem, napušta svoj rodni grad Živinice, prijatelje i porodicu i odlazi u „bijeli svijet”. Ipak, njegova najveća motivacija bila je njegova dugogodišnja djevojka, danas i supruga, Arnela, koja je rođena i odrasla u Wiesbadenu, gradu pored Mainza.
Kao i svaki početak, ni ovaj nije bio lagan. Naučiti i govoriti njemački jezik je bilo najteže. Još u Živinicama je pohađao različite kurseve jezika i koliko god je znao i razumio jezik, on se nije usuđivao i pričati na njemačkom: „Trebalo mi je više od godinu dana da razbijem strah od razgovora sa strancima. Zbog toga sam na početku govorio samo na engleskom, jer mi je tako bilo lakše. Međutim, kada sam na kursu njemačkog jezika osvojio nagradu za najboljeg studenta, to mi je dalo dodatnu motivaciju. Tada sam napokon počeo pričati na njemačkom i primijetio sam da ga poznajem mnogo bolje nego što sam mislio. Pored toga, i studij na njemačkom me je na neki način prisilio na to. Danas govorim bez straha”, objašnjava ovaj 29-godišnjak.
Jezik nije bio jedini izazov za integraciju u njemačko društvo. Tu je i nova kultura, okruženje, i mentalitet Nijemaca. Naći prijatelje među Nijemcima nije lako, priča Dino: „Uvijek se nekako lakše povežem sa osobama koje također imaju neku ‘migracijsku pozadinu’, kao što to vole da kažu Nijemci. Valjda se razumijemo jer smo napustili svoju domovinu i pokušavamo se integrisati u njemačko društvo. S druge strane, Nijemci su malo hladniji od nas i imaju određenu distancu.“
U BiH je, kaže, imao vremena za sve, dok u Njemačkoj rijetko ima slobodnog vremena. No, za njim i ne žali. „Nemam vremena da ispijam kafe, kao što sam imao dok sam živio u Živinicama. Ali, to je nešto što mi ne nedostaje. Ne nedostaju mi brojni odlasci na kafe i ta letargija i besposlica. U BiH mi se činilo da dani prolaze samo ‚radi reda’ i ja tamo nisam vidio nikakvu perspektivu”, priča on, te dodaje kako je imao previše slobodnog vremena koje nije znao gdje i kako iskoristiti. To je za njega bilo gubljenje vremena i potencijala.
Zoletić je ipak mislio da će u domovini pronaći perspektivu. S tim na umu je završio studij na Odsjeku geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Međutim, u struci je radio godinu dana, nakon čega je ostao bez posla. Nakon toga je radio i kao sportski novinar. Ali, nije bio prijavljen. „Dugogodišnja veza sa mojom suprugom Arnelom, skupa sa opštim stanjem u BiH, motivirali su me da se ipak odlučim napustiti BiH. depo.ba
