Surova istina
Do prije godinu ima je normalan život i velike snove, kojima je bila na putu da ostvari. Zaljubljena je u orijentalni ples i u tome je više nego uspješna, a koliko je zaljubljena u muziku govori i podatak da je završila muzičku školu – klavirski odsjek.
U ispovijesti za portal SrbijaDanas.com, Anastasija govori o svemu što je prošla za tako kratko vrijeme, od strašnog saznanja, suočavanja sa surovom istinom, pa sve do borbe koja još traje.
– Za bolest sam saznala nakon bezbroj posjeta ljekarima, jer sam imala uvećane limfne žlijezde i konstantan umor. Nažalost, niko od ljekara me nije shvatao ozbiljno dok bolest nije poodmakla, govorili su da razmišljam pozitivno, da mi se ništa neće dogoditi… Čak su u Urgentnom centru i odbili da me prime kada mi je bilo veoma loše. Kada je broj uvećanih limfnih žlijezda postao zabrinjavajući, otišla sam na hematološki pregled. Ubrzo je urađena i biopsija koštane srži i uspostavljena dijagnoza – akutna leukemija – govori Anastasija iz bolničkog kreveta u Istanbulu gdje se trenutno nalazi.
Pravi heroji
Anastasija, i pored sve tjeskobe sa kojom je suočena, ne zaboravlja sve one koji su bili tu za nju i pomagali joj, a koji su, nažalost, izgubili najvažniju bitku.
– Sve fizičke tegobe koje su bile posljedica teških i jakih hemoterapija, sve te mučnine, groznice, sveprožimajući bolovi, osjećaji koji vas tjeraju da pobjegnete iz sopstvene kože, sva nemoć zbog koje više niste snažno ljudsko biće koje se trudite da budete cijelog života, ništa su u poređenju sa bolom na duši kada vidite kako osobe pored vas, koje se kao i vi iz dana u dan bore kao pravi heroji, umiru zbog loših uvjeta, nečije nemarnosti, neznanja… Ko bi rekao da uz Hipokratovu zakletvu idu i hipokrizija i sujeta? Ko bi rekao da će vam ondje gdje treba da se osjećate sigurno okretati leđa… Žao mi je što nepotizam nije bio dovoljan da nekoga učini uspješnim na poziciji za koju nikada i nije bio kvalificiran. Žao mi je što zbog toga više nema onih koji su bili borci, onih koji su i pored svojih bitki pomagali i moju, koji su mi u trenucima fizičke slabosti presvlačili posteljinu i pidžamu mokru od znoja, iako to nije bio njihov posao. Žao mi je njihovih porodica, koje danas pate i tuguju za svojim sinom, bratom, majkom, bakom i voljenom ženom. A i dalje imaju nadljudske snage da budu uz mene. Žao mi je što je borba sa sistemom i borba sa vjetrenjačama. Dok broj slomljenih srca, uplakanih očiju i neizliječenih leukemija raste svakodnevno. A dokle? Gdje je granica? Kada će doći trenutak u kome će ljudski život našem ljekaru i sistemu ponovo značiti nešto? Kada…? – pita se Anastasija, kojoj je potrebno 50.000 eura da bi platila liječenje bolnici.
(Srbija Danas)
