U privatnom životu ona je veliki borac i žena koja je, zahvaljujući hrabrosti, nenadmašnoj snazi i realnim shvatanjima, u stanju izboriti se s najtežim životnim preprekama. A takvih prepreka je za Emelu bilo.
Osim što se prije mnogo godina izborila s anoreksijom, vrlo teškim i traumatičnim poremećajem, Burdžović se prije godinu razvela od Emira, no to je nije spriječilo da “pohvata konce” i objeručke se uhvati ukoštac s nedaćama iz kojih je izašla kao pobjednica.
Njen prioritet danas je njena sedmogodišnja kćerka Nađa, koja je, kako kaže, i njen najveći uspjeh. U velikoj životnoj ispovijesti za “Avaz” Emela je prvi put progovorila o razvodu i drugim, veoma intimnim temama…
Svijet ideala
“Cijela godina iza mene bila je jedno sasvim novo iskustvo i veliki izazov. Nađin tata i ja smo krenuli svako svojim putem i bilo mi je potrebno da naučim živjeti u novim okolnostima. Okolnostima u kojima smo ona i ja same, od svakodnevnih obaveza, do nekih većih organizacija poput putovanja.
Razvod nikada i ni za koga nije lak, pogotovo onda kada postoje djeca. No, trudila sam se u svojoj tišini i u svoja četiri zida boriti se s tim životnim neuspjehom. Brinuti se za svoje dijete, staviti njene potrebe ispred svog ega. Bilo je trenutaka kad sam se plašila da neću moći sama, kad sam sebi bezrazložno razvijala tu užasnu ideju ovisnosti o drugome, ali sam ipak išla ususret svojim strahovima. Danas sam vrlo sretna zbog toga.
Dokazala sam da mogu toliko toga i da strah ne smije biti razlog da ostajete u nekim okvirima u kojima se gušite i da ne idete ususret nekom novom, sretnijem životu koji vas sigurno čeka ako ste dovoljno odvažni”, počela je svoju priču Burdžović.
– Mnogi komentarišu da izgledate ljepše nego ikad. Dešava li Vam se neka pozitivna promjena u životu?
“Hvala na komplimentu. Svakoj ženi samopuzdanje daje tu dozu ljepote, tako da su svi protekli izazovi koje sam uspješno savladala sigurno doprinijeli tome i da bolje izgledam. No, ne hodam uokolo govoreći da sam sretna, ne volim tu novu filozofiju „hodajmo i pričajmo o svojoj sreći“, ali kad zastanem i kad me neko priupita, mislim da sam sretna.
Vratila sam se poslu koji veoma volim i generalno opet volim. Sebe prije svega, a i neke druge. Osjećam opet leptiriće u stomaku i osjećam se kao žena koja je voljena i koja vrijedi.”
– Poznato je da ste prije mnogo godina javno progovorili o anoreksiji s kojom ste se i sami mučno borili. Da li je ta borba za vas gotova? Na koji način ste se izborili s tim problemima?
“Ta je borba godinama iza mene, a bila je žestoka. Ovo je svijet nekih ideala koji su tako labilni, neutemeljeni i prolazni da se ja prosto divim mladim ljudima kako se snalaze u njemu. Mislim da ja ne bih mogla. Često sam u dilemi i kako usmjeriti vlastito dijete, šta joj reći, šta je danas dobro, a šta nije. Ipak, duboko u sebi vjerujem da su razgovor, komunikacija i njegovanje vjere u sebe vrijednosti koje su trajne. Anoreksija i bulimija su vrlo teški i traumatični poremećaji i za osobu koja kroz njih prolazi, ali i za cijelu porodicu. Ne smije ih se ignorirati. Roditelji imaju odgovornost da učine sve da do njih nikada ne dođe, a jednom kada dođe, važno ih je prepoznati. Pratiti i znati svoje dijete.”
Odgovornost i kazna
– Šta biste savjetovali mladim ljudima koji prolaze kroz ove zdravstvene probleme?
“Mladim djevojkama, pa i mladićima, danas je još teže. Bombardirani su slikama nekih savršenih života, savršenih tijela, konzumerizmom, a premladi su da shvate da to nije suština i da ništa nije onako kako izgleda na društvenim mrežama. Ako ste već pokleknuli, a to se može desiti svima, jer smo svi od krvi i mesa, sa svojim tugama i problemima, onda pričajte o njima. Potražite pomoć. Ma koliko teško izgledalo, uvijek postoji rješenje, a struka danas ove poremećaje sve uspješnije tretira. Nikad se ne stidite što ste pokleknuli, jednog dana ćete shvatiti da je i to bio dio vas i da iz svakog, pa i najgoreg iskustva možete nešto naučiti i to iskoristiti kao svoju prednost.”
– Smatrate li se danas, nakon svega toga, uspješnom i sretnom ženom?
“Smatram se borcem. Koji gubi bitke, ali se i dalje bori. Mnogo je neuspjeha u mom životu, mnogo promašaja, mnogo loših odluka. No, kad se sve sabere, vjerujem da sam uspješna žena. Moj najveći uspjeh je moje dijete. Ponekad me rastuži pomisao da ne raste u domu s oba roditelja, u teškim trenucima krivim sebe i pomislim da je to moj neuspjeh, ali brzo se otrijeznim od te sulude pomisli. Mislim da sam s onim što sam imala učinila najbolje što sam mogla. Uspjehom doživljavam svoje prijatelje, sposobnost da se svaki dan smijem i volim, da radim sa svojih deset prstiju i zarađujem za svoj život. Uspjeh je i to što sam, barem ja u to iskreno vjerujem, pravičan i pošten čovjek, ali ga ipak treba pripisati mojim roditeljima i njihovom odgoju, a ne meni.”
Društvene mreže su ogledalo nas samih
– Veoma ste aktivni na društvenim mrežama. Koliko, prema Vašem mišljenju, oglašavanje na društvenim mrežama utječe na javno mnijenje?
“Sigurno mnogo, a to su dokazali i mnogo pametniji ljudi od mene. Društvene mreže su danas nešto poput osnovne ćelije društva, alat koji svi koriste da utječu na svijest ljudi oko sebe. Danas je to jedna vrlo ozbiljna profesija, čiji potencijal prepoznaju svi ozbiljni poslovni subjekti. Društvene mreže su postale i ogledalo nas samih, ljudi nas procjenjuju na osnovu njih, poslodavci zapošljavaju na osnovu njih ili nas odbijaju. No, u kontekstu pokretanja promjena u bh. društvu nosim veliku dozu skepse. Sumnjam da se ovaj talog loše bh. zbilje može mijenjati putem naših ljutitih stavova na društvenim mrežama. Barem dosadašnje iskustvo to ne pokazuje. No, ko zna.”
– Predugo je ovdje loše da bi se čovjek nadao boljem Kako biste, da možete, promijenili stanje u državi nabolje?
“Sve je više mladih ljudi koji imaju posao, koji su situirani, ali žele promijeniti ovaj truhli ambijent. Predugo je ovdje loše da bi se čovjek nadao boljem, barem za njegova života. Ne znam više ni da li vjerujem u onu da mi sami moramo biti promjena, moramo biti pokretači. Negdje u meni ima još tog entuzijazma, želje i nade, jer suštinski volim ovu zemlju punu potencijala i ove ljude, ali ona sad već jedva tinja. Mnogo je lakše otići u neke već uređene sisteme nego ih stvarati iz temelja. Umorni smo mi od ovog života. Kad sve zbrojim, moj život, naši životi se svode na period rata i ovo poratno pozivanje na rat, nacionalizam i fašizam svuda oko nas. Jedini način za bolje sutra koje vidim jeste suočavanje s prošlošću na svim stranama. Odgovornost i kazna. Što se odnosi na aktere perioda 1992.-1995. godine, ali i na one koji ovu zemlju uništavaju godinama nakon. No, ovo društvo ne posjeduje takvu vrstu zrelosti, bojim se.”
Kuća u kojoj nema cenzure
– Kako je biti dio N1 tima? Jeste li se prilagodili novoj sredini?
“Promjena posla, radne sredine, sigurno je jedna od stresnijih epizoda u životu i zahtijeva period adaptacije. No, moram priznati da se sad već jedva sjećam tih početaka, jer se u ovom trenutku osjećam kao da sam oduvijek tu. Sretna sam što radim u kući u kojoj nema cenzure, u kojoj mogu bilo kome postaviti pitanje koje ne ovisi ni o čemu, osim o postulatima profesije, u kući u kojoj ste adekvatno nagrađeni za rad i trud. To gledaoci sve više prepoznaju i sigurna sam da “N1” ima svijetlu budućnost. A, ruku na srce, vrlo vam je važno i kakvim ljudima ste okruženi tamo gdje provodite više vremena nego u kući, a u mom slučaju to su najbolje kolege na svijetu..”
