Pokušaj da izbjegnemo svijet nije moguć, osim u negativnom smislu, naravno. U pozitivnom smislu, moguće je naučiti da inteligentno živimo u svijetu neidentifikujući se pritom sa njim, piše “Stil“.
Jedna od tehnika koje nam mogu biti korisne u tom pogledu je zove se u narodu „na jedno uho uđe, na drugo izađe“.
Koliko nam se puta u toku dana desi da slučajno čujemo šta neko govori i umjesto da primjenimo metod „pusti da to izađe na drugo uho“, uhvatimo se za to i počinjemo da se bavimo time? I što je najgore, dozvoljavamo da to negativno utiče na nas.
Međutim, kada bismo samo bili u stanju da ne uzimamo u obzir sve i svašta što čujemo na televiziji, internetu, ulici, poslu, kafani, pijaci, više bismo slušali sebe, i naravno, bili lakši za tonu nepotrebnih briga i strahova. Problem je što mi to jednostavno nismo u stanju, a evo i zašto.
Ako pogledamo u svoj um, možemo da zapazimo jedan program koji se zove „prikupljač informacija“ ili prijemnik misli. To je jedan od osnovnih mentalnih programa bez kojih naš racio ne bi mogao normalno da funkcioniše.
Nevolja se javlja kada program radi pod negativnom komandom tipa: „uzmi u obzir sve što u sebi ima riječ, na primjer strah, briga, neizvjesnost, nesreća, žalost, patnja, ugrožen opstanak, zvuk sirene za opasnost, pesimizam, borba, opiranje, forsiranje, negativnost, izdaja, obmana, prevara, žrtva, krivica, droga, rat, bombardovanje, ubistvo, smrt… i reaguj“.
Dakle, šta god da je to što karakteriše naše prošlo bolno iskustvo, mi ćemo sada na to automatski da reagujemo i da se branimo. To se uglavnom dešava na suptilan način, ali posljedice su više nego vidljive na našem tijelu, disanju, emocijama i umu. Postanimo svjesni, na primjer, kako držimo svoja ramena napeto i podignuto, kao da svakog časa očekujemo napad, pa moramo da imamo neki štit.
Zapazimo koliko nam to vitalne energije oduzima. Ili osjetimo koliko nam je napeto lice, čelo, jezik, mozak, donji dio leđa, karlica, stomak, disanje… i biće nam savršeno jasno da imamo strah od opuštanja i svjesnog bivanja u sadašnjem trenutku. Znaćemo da se plašimo otvaranja i čulnog doživljavanja.
Ono što možemo da uradimo da bismo pomogli sebi da ne uzimamo u obzir sve što nam dolazi spolja, a da ne moramo, na primjer, da provodimo sate i sate u meditaciji, jeste da pronađemo sopstvenu svrhu zašto smo ovdje na zemlji i da počnemo da je ispunjavamo bez oklijevanja.
Tada ćemo ispuniti onu narodnu: „gledaj svoja posla i ne sekiraj se mnogo“. Gdje će nam, u tom slučaju, biti kraj?
Ako, kojim slučajem, ne uspijemo da pronađemo svrhu sopstvenog života, onda ćemo neizostavno naginjati da posvećujemo svoje vrijeme stvarima koje nemaju istinski značaj za nas sada, ali će imati štetu kasnije. I to se zove karma.
U tom slučaju, nećemo znati da cijenimo i iskoristimo šansu koju smo dobili rođenjem.
Nešto što će nam sigurno pomoći da pronađemo svoju svrhu jeste pitanje koje treba da istražimo, a koje glasi: šta je to što me prirodno privlači od kad znam za sebe?
Kada postavimo to pitanje, ne treba da racionališemo i donosimo logičke zaključke o tome, već da budemo otvoreni da nam pravi odgovor prosto sine ispred očiju.
Da budem iskren, mi to već znamo, samo se nikada nismo usudili da napravimo zanimanje od toga i da pronađemo način kako da od toga živimo.
Zbog toga, naša prava ljubav – ono što bismo radili od srca do kraja života – biva prekrivena stotinama moranja, izgovora, žaljenja, strahova, briga, bolesti.
Bez obzira na tu nesrećnu činjenicu, to je i dalje prisutno tu ispod, nećete vjerovati, našeg nosa.
Ovdje bi dobro došlo naravoučenije: ne traži naočare koje nisi ni izgubio, koje ti stoje tik na nosu. Pogledaj i vidi!
Tvoja svrha je u onome u čemu prirodno dolaziš do izražaja kao ko si ti stvarno. Kada to otkriješ, nećeš vjerovati, ali ćeš nesumnjivo znati.
