Mala kuća u kojoj je rođen suprug pjevačice i gdje je proveo djetinjstvo i dalje živi majka i otac, na čiju su nas porodičnu kuću tada uputile komšije, piše Puls. Ni uz sve njihove instrukcije, nije je bilo lako naći. Do Orlovata je put inače loše obilježen, pa tek poslije nekoliko krivih tragova i jednočasovnog lutanja kroz Zrenjanin i okolinu, našli smo Tošićevo rodno mjesto, a na kraju i roditelje.
– Oni vam žive u ovu kuću do moje. Fini ljudi. Idite do njih, volu oni da pričaju – posavjetovao je prvi komšija Tošićevih i odveo nas pred visoku staru kapiju, objasnivši nam da ga sačekamo tu, a da će on pozvati “stara majku”.
Mala trošna kuća smještena je na samom kraju ulice nadomak pruge, a iza nje nalazi se ograđeni dio dvorišta koji je u stvari kokošinjac. Razgledanje je prekinuo ljubazni komšija kad je povikao:
– Oooj komšije!!! Ojjj! – dozivao je Duškove roditelje, na šta se zatim nadovezao stariji ženski glas.
– Ojjj komšo, šta je!? – upitala je žena. Pa pošto joj je komša onda objasnio da je traže neki gosti, izašla je u dvorište i ljubazno nas pozdravila. Bila je to Tošićeva mama. Međutim, kada smo joj se predstavili, nije bila raspoložena za razgovor.
– Ma ne mogu ja ništa da pričam. Ne mogu stvarno, neću da se miješam – iako i dalje ljubazna, Duškova mama i svekrva Jelene Karleuše odbijala je da bilo šta kaže. Objasnili smo joj zbog čega smo u Orlovatu, ali i do kakve smo informacije došli.
– Jeste. Sagradio je kuću prije godinu dana – kratko je odgovorila. Na pitanje da li joj snajka i Duško dolaze i viđa li često unučiće, kaže:
– Pa dolazu! Kad su tu, oni dolazu. I, eto, ne mogu više ništa da kažem – rekla je Duškova mama, koja ni na pitanja o snajki nije htjela da odgovara.
– Ma neću ništa, poslije bude ja nešto pričala… – odmahnula je rukom, podigla kofu sa kukuruzom i otišla u pravcu kokošinjca. Nismo uspjeli da saznamo ni gdje je Tošićev otac, s obzirom na to da tog dana nije bio kod kuće, ali su zato komšije bile nešto više raspoložene za razgovor. Jedan nam je pokazao i gdje se kuća koju je Duško Tošić u međuvremenu podigao nalazi. Ona je odmah preko puta kuće njegovih roditelja, tik uz prugu, a ako zanemarimo blatnjav put kojim se do nje dolazi, ona izgleda baš lijepo.
– Pa lijepa, lijepa… Kad se ima para, onda može da bude i lijepa. Pare sve mogu da kupe i da riješe. Ni oni nekad nisu imali, ali onda je Duško krenuo u sport i sada može kako hoće – objašnjava komšija, ali otkriva da njegovi roditelji ipak ne odlaze u novu kuću kad u njoj nikog nema.
– Ma šta će im to. Oni imaju svoje. Mi smo vam svi ljudi koji smo odavde takvi. Volimo ono što već imamo. A ta je kuća za Jelenu i njega i za njihovu djecu. Duško je sad u Turskoj, ali kad je tu, dolaze često. On je to i podigao da imaju gdje da budu kad su ovdje, jer tamo u staroj kući nema baš mjesta – priča komšija.
Ne toliko velika, ali sa stilom napravljena kuća, okružena je velikim dvorištem, u čijem se zadnjem dijelu nalazi kompletan park za djecu sa ljuljaškom, klackalicom i toboganom, ali i mnogim drugim detaljima.
– Pa on to sve još nije završio. Tek je postavljeno sve, a znam da planira sad na ljeto da napravi i bazen, tako da tu ima još da se radi. I pravo da vam kažem mnogo su fini i kulturni. Duško je uvijek bio dobro dijete, a takav je i ostao. Uživo su potpuno normalni ljudi. Čak i drugu djecu ovdje i prime i pozovu kod njih da se svi zajedno igraju, baš su ljubazni i prijatni – ističe komšija i otkriva kako Jelena Karleuša privatno nije ni nalik onoj pred kamerama.
– Ma kakvi. Nema to veze jedno s drugim. Ne znam zašto pričaju loše o njoj. Razumijem da se nekima ne sviđa šta radi, ali to je sve šou. Ona je ovako skroz prirodna, ne biste je ni prepoznali… – završava priču komšinica.
Jedan od komšija kojeg smo sreli usput, dok smo tražili porodičnu kuću Duška Tošića, ispričao nam je jednu anegdotu iz Duškovog djetinjstva.
– Znam ih sve, kako da ne znam i to cijelu porodicu. Znam Duška još kad je bio baš mali. Imao je možda pet, šest godina kada sam ga sreo tu pored puta kako stopira i pitam ga: „Šta radiš Duško tu sam“. Kaže on meni: “Pa, evo, idem u Zrenjanin, pa da me neko poveze”. Bio sam šokiran. Bio je baš mnogo mali da bi išao sam bilo gdje, a on još i stopira. Pitam ja njega opet šta će on u Zrenjaninu i zašto je sam. A on kaže meni: “Ma nema veze, idem ja uvijek sam”. Evo ni dan-danas mi nije to jasno – ispričao je komšija.
