Priče žena koje su dobile otkaz zato što su ostale trudne rijetko ćete čuti u medijima. Još rjeđe ove priče dospijevaju do inspektora rada, ombudsmana, a gotovo nikada do sudova. Ipak, čujete ih gotovo svakodnevno od prijateljica, komšinica, ili dok čekate u redu na kasi u supermarketu, tako da svako od nas zna barem jednu ženu koja je zbog trudnoće ili porodiljskog dobila otkaz, piše “Buka“…
Jedna od njih je i naša sagovornica, banjalučanka Mirjana V. Ona je u privatnoj firmi radila 18 mjeseci, a ugovor o radu joj se produžavao svakog drugog mjeseca. Nakon što je ostala u drugom stanju, ugovor joj jednostavno nije produžen.
Zbog trudnoće dobila otkaz, pa joj rekli da se javi kada ta “epizoda” završi
“Imala sam određene komplikacije u trudnoći, i bila sam nekoliko dana na bolovanju, a istekom ugovora dobila sam obavještenje da mi se isti neće produžiti. Nadređeni su mi “objasnili” da sam dobar radnik i da se na posao mogu vratiti kada se cijela “epizoda završi”. Zamislite “epizoda”, a ja ništa ne mogu poduzeti, ne mogu ih tužiti, jer sam bila zaposlena na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, koji nakon isteka nije produžen. I tačka, to je to, sam zakon je omogućio da nam ugovor na određeno, koji bi trebao biti izuzetak, postane pravilo . To me jako ljuti posebno jer se stalno priča o prenatalnoj politici, katastrofalnoj demografskoj slici, dok se istovremeno diskriminišu i kažnjavaju žene koje rade i zatrudne”, priča nam Mirjana.
I zaista, ako gledamo zakonodavstvo, prvenstveno ono u bh. entitetu Republici Srpskoj, trudnica i radnica bi trebalo da bude sasvim normalna kombinacija, posve prirodna. Ipak, u praksi to nije tako, posebno ako je trudnica zaposlena u privatnom sektoru na određeno vrijeme. Ovdje se na njih gleda kao na radnu snagu koja se mora plaćati, a koja ne radi, tako da su otkazi česti. S druge strane, trudnice zaposlene u državnim institucijama, nalaze se u dosta povoljnijem položaju. U najvećoj mjeri nisu diskriminisane i mogu računati na sve zakonske privilegije.
Poslodavci koje su na svijet donijele rode
Da je diskriminacija na bh. tržištu rada i te kako prisutna i da se većini žena nameće potpuno suluda i neetična odluka da biraju između posla i porodice, pokazuju i podaci Helsinškog komiteta za ljudska prava (bh. entiteta) Republike Srpske. Broj pristiglih prijava na njihovu adresu, nažalost, nije zanimarljiv, a i projekat koji su provodili “Zaštita trudnica i porodilja od diskriminacije”, jasno pokazuju da je ova osjetljiva kategorija prepuštena sama sebi.
“Diskriminacija počinje u onom trenutku kada vas neko, kao ženu, na intervju za posao pita da li planirate porodicu. To se pitanje ne postavlja muškarcima i sasvim je jasno da je to pitanje trebalo da glasi ovako: da li uskoro planirate trudnoću zbog koje, naravno, nećete biti u mogućnosti da radite? Ovo pitanje se ne smije postavljati, ali ga skoro sve žene u potrazi za poslom istrpe i odgovore na njega. Zatim tu imate i perfidnu diskriminaciju, koja se odnosi na zaključivanje ugovora o radu, gdje vrlo često možemo vidjeti da se ženama u reproduktivnoj dobi odugovlači sa zaključivanjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Ženama se, pretežno mladim, produžavaju Ugovori na godinu dana, olakšavajući tako poslodavcima da, u slučaju trudnoće, ne moraju izmišljati posebne načine kako da se riješe trudnica i porodilja sa platnog spiska, nego jednostavno puste da taj Ugovor istekne i ne produže ga. Sve je sasvim u skladu sa Zakonom”, pojašnjava Aleksandra Letić, iz Helsinškog komiteta za ljudska prava (bh. entiteta) Republike Srpske.
Napominje i da ima mnogo primjera koji pokazuju nevjerovatnu kreativnost poslodavaca da zaobiđu zakonske obaveze, a na koncu i moralna načela – od fiktivnog povećavanja plate radnicama koje su u drugom stanju, kako bi se steklo pravo na veći iznos refundacije; od uskraćivanje prava na porodiljsko odsustvo od 12 mjeseci, dok se refundacija uredno povlači svaki mjesec, pa sve do slučajeva da porodilje svoju platu koju primaju preko računa vraćaju poslodavcu u kešu.
“Potpuno su mi neshvatljivi poslodavci i taj njihov nedostatak empatije i osjećaja društvene odgovornosti, kao da oni nemaju majke, sestre, supruge, kćerke, kao da su njih, eto, donijele rode. Ne može se sve gledati kroz profit, a na koncu, ako se ne budu rađala djeca, profita neće ni biti”, kaže za naš portal Letić.
Iako slučajeva diskriminacije trudnica i porodilja ima gotovo na svakom koraku, prijava Republičkoj inspekciji rada, Ombudsmanu za zaštitu ljudskih prava BiH ili pak sudovima, skoro da i nema.
Razloga je više – većinom je riječ o ugovorima na određeno; potom, ovu diskrimninaciju je teško dokazati, jer poslodavac nikada neće reći da je ženi dao otkaz zbog trudnoće ili porođaja; žene ćute iz straha da ne izgube posao, ukoliko imaju priliku da se poslije vrate na isti, a ukoliko i dobiju otkaz, odlučuju se da ćute jer se plaše da ih niko više neće zaposliti ako se sazna da su prethodnog poslodavca tužile.
Slučajevi diskriminacije trudnica i porodilja u pravilu bez sudskog epiloga
I Anica Ramić iz trebinjskog Udruženju “Stop mobbing” kaže da slučajevi diskriminacije trudnica i porodilja, koji su itekako prisutni u praksi, u pravilu gotovo nikada ne dođu do suda.
“Pravna savjetnica u našem udruženju prati sva dešavanja u BiH na polju diskriminacije i nažalost svjedoci smo da veliki broj tih slučajeva prođe nekažnjeno. Jedan od rijetkih slučajeva koji je dobio sudski epilog je slučaj Amine Koso, koja je tokom porodiljskog odsustva dobila otkaz. Porodilja je tužila poslodavca i Općinski sud u Sarajevu donio je presudu 12. juna 2015. godine kojom se poništava kao nezakonito Rješenje o prestanku radnog odnosa , pa se tuženom nalaže da tužiteljicu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja nezakonite odluke”, kaže za naš portal Ramić.
U Republičkoj upravi za inspekcijske poslove s druge strane ističu da se proteklih nekoliko godina značajno smanjio broj žalbi radnica koje se odnose na zaštitu prava iz radnog odnosa porodiljama i trudnicama, a u protekloj 2016. godini nisu imali ni jednu prijavu.
Rađanje djetete jeste privatna stvar i privatna odluka, ali ovo pitanje je važno i za cjelokupno društvo. Da li smo za rađanje djece ili ne? Ako jesmo, onda svi moramo stati iza određenih zahtjeva zaštite, i zakon i samo društvo, a ako nismo, onda prestanimo pričati o bijelog kugi, o ‘naciji za gerijatriju’ i o tome kako svake godine gubimo jednu generaciju.
