Bolesna Melina (Foto: depo.ba)
Pismo prenosimo u cjelosti..
Poštovani,
Da vam pišem ovo pismo natjerala me je velika nepravda, mito i korupcija koja je svakodnevnica u našoj zemlji pa tako i u Zenici, a sve na štetu običnih, poštenih ljudi koji pokušavaju na pošten način ostavariti pravo koje im pripada.
Ovom prilikom Vam se ne obraćam lično zbog svojih prava, već prava svog brata i snahe koje im pripada, kako po zakonima ove države tako i po propisima Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama. Pokušat ću vam u što kraćim crtama objasniti nevolje koje su ih zadesile 90-ih godina.
Moj brat Senad se ženi ženom koja već iz prvog braka ima kćerku Melinu. Nedugo zatim dobivaju još dvoje djece i zbog ratnih dešavanja, kao i problema koje su imali zbog mješovitog braka, idu u izbjeglištvo, što mnoge tjera da napuste BiH i potraže sigurnost u drugim zemljama svijeta. Tada oni sa svojom djecom odlaze u Ameriku, a Melina odlučuje da se vrati u Zenicu gdje u tom trenutku uživa pravo na stan, koji joj je ostao iza umrlog oca i u kojem je rođena. Međutim, stan je bio privremeno dodijeljen jednoj gospođi tako da Melina svoje utočište pronalazi kod bližih srodnika.
Poslije rata na snagu stupa zakon o povratu imovine, čime sve raseljene osobe dobivaju mogućnost da vrate imovinu koja im je pripadala prije ratnih dešavanja. Lično sam predao zahtjev za povrat njenog stana i od tada počinju svi problemi. U međuvremenu, nakon nepunih sedam godina čuo sam se s bratom prvi put i upoznao ga s problemima oko povrata stana nakon čega i oni odlučuju da se vrate u BiH kako bi vidjeli o čemu je riječ.
Taj problem oko povrata stana nije riješen do danas. Da situacija bude gora, Melina ima dijagnosticiranu multiplu sklerozu i šizofreniju i trenutno se nalazi u jako teškom stanju. Nije sposobna da se brine sama o sebi i zadovoljenju ličnih potreba, a kamoli o svojim pravima koje su joj zagarantovani zakonima ove „države“.
Gospođa koja je živjela u stanu odlučila je da se iseli tako da Melina sa svojom majkom (koja je naslijedila stan od umrlog muža, Melininog oca) i očuhom živi trenutno u tom stanu iz koje žele da je istjeraju lokalni moćnici i nadležni u ovom gradu, koji i preko leševa žele da dođu do tuđe imovine.
Svaki dan oni žive u iščekivanju naloga za deložaciju a taj dan je sve bliži, a onda i kada dođe do toga, postavlja se pitanje šta s Melinom i gdje je smjestiti u takvom stanju. U Ameriku ne može, zbog lošeg zdravstvenog stanja, a u ovoj zemlji nema potrebnu njegu ni brigu koja bi bila adekvatna shodno njenoj bolesti. Ovdje se brinu samo za njen stan i kako što prije doći do njega.
Zar je ovo država za koju smo se borili, zar da jedan život bude manje vrijedan od imovine i zadovoljenja ličnih interesa moćnih pojedinaca? Zar da Melina bolesna bude na ulici samo zato što nema dovoljno novca da izađe na kraj s već pomenutim moćnicima, a pravo na imovinu joj je zagarantovano i najvišim pravnim aktom ove države, Ustavom kao i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima? Čl.2/5Ustava BIH :“Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove…“ Članom 2 Ustava zagarantovano joj je pravo na imovinu i dom, ali taj član očito ne vrijedi u njenom slučaju budući da isti oni koji su ga dužni poštovati to ne čine.
Budući da su izgubili vjeru u sudstvo i administraciju koja je više nego očito, korumpirana, jedina mogućnost da javnost upoznaju sa svojim problemom jeste Vi. Zato vas molim da činite ono što je u vašoj nadležnosti i pomognete ovoj porodici da se i njihov glas u ovoj zemlji čuje.
cure.ba
