žvakaća guma (foto:cure.ba)
Ukoliko pogledate njen sastav koji čini skupina izmiješanih i neprobavljivih tvari, ta se teorija čini mogućom. Čak je i u medicinskim knjigama žvakaća guma navedena kao uzrok brojnih problema. Je li moguće da su upozorenja vaših roditelja bila ispravna?
U članku časopisa Pediatrics iz 1998, razmatrala su se tri slučaja u kojima je gutanje žvakaće dovelo do katastrofalnih posljedica. Prva je priča bila ona o četverogodišnjem dječaku koji je o žvakanju ovisan postao u drugoj godini života. Do trenutka u kojem su njegovi roditelji odlučili potražiti stručnu pomoć, dječak je žvakao čak i do sedam žvakaćih guma dnevno, koje bi nakon žvakanja progutao.
Naravno, gomila žvakaćih guma dovela je do probavnih smetnji pa je sve završilo operacijom. Sljedeći pacijent također je bio četverogodišnjak koji je žvakaće dobivao kao nagradu od roditelja svaki put kad bi učinio nešto na što su se oni ponosili. Naravno, i ovaj je četverogodišnjak gutao svoje “nagrade” što je blokiralo njegove normalne rektalne funkcije pa je i ovdje bio potreban operacijski zahvat. Posljednji slučaj bavio se jednogodišnjom djevojčicom koja je uz žvakaće, gutala i novčiće. Treba li reći da je i ovaj slučaj završio u hirurškim rukama?
Izgleda da postoji velika mogućnost kako žvačemo od davnih vremena. U naslagama katrana pronađenim u sjevernoj Evropi koje datiraju iz 7000. g.pr.n.e. pronađeni su ljudski otisci zuba. Također, žvakanje nije bilo samo nešto što rade mladi ljudi. Otisci zuba pokazali su da žvakati vole i oni starije dobi. Moderna verzija žvakaće gume zapravo je nastala kao greška u procesu. U 19 .st. industrijalci su skupljali materijal nalik lateksu s jednog drveta u Yucatanu i to kao obećavajući ekvivalent gumi. 1869. Antonio López de Santa Anna, bivši izgnani predsjednik Mexica koji je živio u Staten Islandu, dovezao je materijal iz Yucatana i unajmio inventora Thomasa Adamsa, kako bi nadgledao proces vulkanizacije.
No, iz nekog razloga, proces je završio neslavno, a Adamsu je ostala velika količina neiskorištenog materijala. No, iako materijal nije mogao biti upotrebljen za izradu guma, Adams je primijetio da pokazuje neke druge kvalitete, primjerice, da je netopljiv u vodi, prenosi Index. Kako mu je tačno palo na pamet da ga stavi u usta i počne žvakati, nije poznato. No, kratko nakon toga, u materijal je dodao okuse, patentirao ga i od 1871. žvakaće gume našle su se u prodaji. Nekoliko godina kasnije, Wrigley's je poboljšao okuse i dobrom marketinškom mašinerijom, uspio u vrlo kratkom vremenu popularizirati ovaj proizvod.
Od tog vremena, ljudi su progutali razne varijacije okusa i oblika žvakaćih guma, no u historiji, osim onih nekoliko, i nije bilo slučajeva gutanja opasnih po život. Moguće je da se guma s okusom u našem probavnom sistemu zadrži malo duže nego, primjerice, kakao, ali čak je i to podložno raspravama.
Naš je želudac nevjerovatno učinkovit sistem probavljanja i “guranja” ostataka hrane dalje iz tijela. Dakle, ukoliko baš svaki obrok ne zamijenite žvakaćom, vjerovatno ćete biti u redu.
cure.ba
