Žena (Foto: Cure.ba)
Hipohondrija ili hipohondrijaza psihički je poremećaj koji izaziva bezgraničnu brigu za zdravlje i uvjerenje da osoba boluje od bolesti koju nema. Riječ je o velikom strahu od obolijevanja te o pogrešnom očitavanju znakova i osjeta kao da su simptomi jedne ili više tjelesnih bolesti. Iznimno, osoba doista može imati bolest od koje strahuje, pri čemu se retroaktivno može zaključiti da nije hipohondrična, nego da ima dobru intuiciju.
Naš rječnik hiponodriju definira kao sklonost umišljanju bolesti. Hipohondrija je poznata odavno, a opisao ju je i otac moderne medicine, grčki liječnik Hipokrat. Sam izraz potječe od grčke riječi hipohondros, koja označava mjesto ispod rebara gdje se tobože nalazi žlijezda za koju se mislilo da izaziva umišljanje bolesti.
Tko ima hipohondriju, sklon je pesimističnom tumačenju trivijalnih tjelesnih pojava kakve drugi ne opažaju ni na sebi ni na drugima. To mogu biti blaga bol, svrbež ili nelagoda u nekom dijelu organizma, madež, mrljica ili druga izraslina na koži, potkožno zadebljanje, mučnina, vrtoglavica, iscrpljenost i drugo. Razumljivo je da svi s vremena na vrijeme opažamo nešto od navedenoga, no neki od nas preko tih pojava prelaze, a drugima one sugeriraju bolest.
Uvjerenje da se u tijelu razvija bolest izaziva kronično opterećenje jer tjera pojedinca da stalno promatra i opipava organ koji smatra oboljelim. Hipohondrična se osoba podvrgava temeljitoj analizi tijela i temeljnih fizioloških funkcija. Primjerice, opipavat će si grudi, testise i limfne čvorove, mjeriti temperaturu, osluškivati disanje i otkucaje srca, proučavati kako odzvanja kašalj, promatrat će pozadinu tijela uz pomoć dvaju ogledala… Tipična je i iznadprosječna briga za prehranu i kvalitetu namirnica.
Mnogi hipohondri sposobni su vrlo detaljno i precizno opisati svoje simptome i obrazložiti zašto vjeruje da oni pripadaju određenoj bolesti. Kad im liječnik i kaže da su strahovi neopravdani, samo će se nakratko umiriti, a kad učinak hrabrenja popusti, strahovi će im se vratiti.
Štetno proučavanje simptoma
Marijana (29) vrlo dobro poznaje sve nijanse hipohondrije. “Prati me od djetinjstva. Kad god bih čula za neku bolest, opažala bih neki od simptoma na sebi. Kopala bih po medicinskim knjigama, doznavala za nove i nove simptome i tražila ih po tijelu. Oduvijek me izbezumljivala svaka promjena na koži, a od puberteta me najviše zastrašuju rak dojke i bolesti genitalija.”
Marijanini se strahovi dosad nisu ostvarili, a brojni pregledi nisu dokazali postojanje nijedne ozbiljnije bolesti. “S vremenom sam shvatila da su moji strahovi preuveličani, ali i dan-danas, čim čujem ili pročitam o nekoj bolesti, obuzimaju me dobro poznate muke.” Ipak, razvila je obrambene mehanizme koji je donekle štite od akutnih napada tjeskobe koji prate hipohondriju.
“Ne gledam liječničke serije, ne čitam medicinske revije ni zdravstvene rubrike u novinama, ne sudjelujem u razgovorima na medicinsku tematiku. Znam iz iskustva da sam prijemčiva na negativnu sugestiju.”
Kad okolina pogoršava muke
Osim što izaziva bolne emocije i raspoloženja, hipohondrija može natjerati čovjeka da odustane od posla, hobija i društvenog života da bi se brinuo o zdravlju i liječio svoju zamišljenu bolest.
Jedna od tegoba s kojom se suočavaju hipohondri je neprijateljski stav okoline, koja se nerijetko okomljuje na njih nazivajući ih pogrdnim imenima ili ih izbjegava, jer joj idu na živce. Mnogi hipohondri osuđeni su na etikete poput “nezrelog”, “djetinjastog”, “gnjavatora”, iako je riječ o osobi koja istinski pati. Umjesto toga, mnogo je humanije hipohondru pružiti potporu i ohrabrenje, ponuditi mu alternativno i optimistično tumačenje njegovih simptoma i uvjeriti ga da se netko brine o njegovu stanju.
“Sve što osobi ublažava anksioznost ili depresiju ublažit će joj i strah od bolesti, pa onda i sklonost tumačenju banalnih pojava na tijelu kao bolesti. Izrazi pažnje, ljubavi ili prijateljstva mogu podići raspoloženje, a samim time i imunitet i otpornost na stres. Jednostavno, tko je sretniji i zadovoljniji, manje je sklon vidjeti samog sebe bolesnim, tvrdi austrijski psihijatar Anton Ivanschitz.
Hipohondrija nije životni stav
Pogrešno je hipohondriju smatrati životnim stavom koji osoba dobrovoljno zauzima. Budući da umišljanje bolesti nanosi patnju, svatko bi brzo zauzeo neki drugi, ugodniji stav, primjerice stav o visokom imunitetu i zaštićenosti od bolesti (iako ni druga, previše optimistična krajnost nije dobrodošla).
Hipohondrija je zapravo sastavni dio šireg poremećaja raspoloženja, dakle simptom anksioznosti ili depresije, a nastaje kad je “probijena” naša prirodna obrana od stresa.
Da bismo lakše pojmili kako funkcionira otpornost na stres, možemo je usporediti s imunitetom na uzročnike bolesti. Tko je cijepljen na tuberkulozu, ili ima prirodno jak imunitet, organizam će mu nadvladati uzročnika i neće doći do razvoja bolesti.
Razumijete li se u računala, poslužit će vam i usporedba s antivirusnom zaštitom. Što je zaštita jača, to će manje virusa prodrijeti u računalo, ili će ih odgovarajući programi moći uništiti.
Većina je ljudi opremljena dovoljno visokom zaštitom od stresa da se može nositi sa životnim izazovima, u koje spadaju i bolesti i ozljede. Na jednom ekstremu spektra nalaze se osobe izrazito visoke otpornosti, kojima je običan život monoton i dosadan jer im pruža nedovoljno izazova. Na drugom ekstremu su ranjivi pojedinci čiji je antistresni mehanizam slab te ih izlaže brojnim smetnjama.
“Što je osoba osjetljivija, to je vjerojatnije da će joj neki podražaj, primjerice bol, kašalj ili mrljica, izazvati smetnju u vidu straha od bolesti”, poručuje dr. Ivanschitz. U slučaju hipohondrije, ta će smetnja poprimiti oblik straha od bolesti. Kod drugih ranjivih ljudi, slaba zaštita može “propustiti” neki drugi stresni podražaj, pa će netko strahovati od nasilja, siromaštva, samoće, gubitka dragih osoba ili nečega drugog, a ovisno o okolnostima kojima je izložen i o njegovoj Ahilovoj peti.
cure.ba
