Foto:arhiva
tvara nam žena čije je iskustvo ove godine, kao rijetko čije ranije, uzdrmalo bh. javnost do temelja. Uvodi nas u stan u kojem je tiho, toliko tiho da čovjek ni ne zna kako bi se ponašao. Međutim, naša je sagovornica, uprkos golemoj tuzi, voljna da sa nama podijeli detalje život nakon smrti sina jedinca, piše Doznajemo
Zašto se trzamo prije nego što utonemo u san?
Za DEPO portal, prvi put nakon što je slučaj Mahira Rakovca ‘utihnuo’ poslije istrage Tužilaštva KS, o boli, ljubavi, sjećanjima koja čuva, borbi koja joj predstoji i životu roditelja koji je izgubio voljeno dijete, govori Alisa Mahmutović.
Izražavamo saučešće, a onda molimo Alisu da nam pokuša prenijeti sa čime liježe i sa čime se budi, četiri mjeseca od smrti Mahira? Je li se išta promijenilo ili je bol i dalje neumoljiva i jednako intenzivna? Kako izgleda njen dan? Nalazi li u ičemu i ikome smisao za dalje?
–Svakim danom je sve gore jer ga sa svakim danom sve više želim. Ja svaki dan proživljavam svoju smrt jer meni moj život nema smisla. Sve sam uložila u njega, a njega više nema. Pored silne psihoterapije i rada i pisanja – posvetila sam mu zbirku pjesama – govori kroz suze koje prekidaju tok misli, a potom, sabravši se donekle, pokazuje na dragu joj fotografiju sina.
– Uglavnom ne spavam noću. Tada pišem – nastavlja, i čita jednu od pjesama koju je napisala za Mahira.
Najgore je kad red nije hronološki
Zato što je teško razumjeti
A ono što je teško razumjeti
Ne može se lako i jednostavno prihvatiti
Jedino preostaje da ga gledamo kao nered
Ili da mu dajemo idealno i mistično značenje
Neki viši smisao
Utjehe nema, jasno je. Rijetki Vas mogu razumjeti u boli, možda jedino oni koji su izgubili dijete kao Vi. Šta se desi sa ženinom emotivnom i mentalnom ravnotežom nakon toga? Pitamo je da li se, osim pisanja, još nečemu posvetila?
– Živite dan po dan. Nemate planova. Šta da ja planiram? Zamislite se u mojoj poziciji. Ništa – odgovara, još uvijek tražeći riječi kroz suze.
Ova žena je, kaže i sama za sebe, znanstvenica. Mnogo piše. U jednom od svojih pisama Mahiru, napisala je da su njegove ‘tajne izlazile kao simptomi, ali da je to tek naknadno shvatila'… Pitamo je – kada bi mogla da vrati vrijeme, da li bi sada u ičemu drugačije postupila?
– Teško je to. Možda bi vam o tome najbolje mogli govoriti moji prijatelji koji su, bez obzira što sam bila sretna žena u životu, jer sam imala ljubav svog života pored sebe, znali da je uvijek postojala tuga zbog Mahira. Bio je jako senzibilna osoba, on je patio sa svakim ko je patio – odgovara, još uvijek kroz plač, prisjećajući se posljednjih momenata sa sinom i nastavlja:
– Jedino što sebi ne mogu oprostiti je činjenica da sam ga slušala, a nisam slijedila samo svoju intuiciju. U početku smo živjeli nas dvoje sami i donosili sve odluke zajedno, a on me je lagao. Ja sam doznala šta se dešava u školi, ali ne do kojih razmjera. Gospođa majka od njegovog školskog druga, kojemu se isto to dešavalo, mi je rekla da ga pregledam kad dođe kući. On je došao i zatražila sam da skine majicu. Izgovarao se da je sve to dječački fajt, i da je i on udarao druge, sve do tog zadnjeg roditeljskog kad smo Dubravko i ja odlučili da više ne ide u tu školu.
– Plakao bi dok bi gledao filmove, naročito o američkim crnkinjama sluškinjama. Ako je tetka živjela od penzije, on nikad ne bi kod nje otišao, a da ne ponese svoj novac. Dubravku je umro prijatelj, bio je pogođen. Ali dok se Mahir taj dan vratio kući, mi smo se već smirili, sjedili u dnevnom boravku. Mahir je odmah s vrata pitao: Tata, zašto si tužan? Bio je neopisiv. I ja sam osjećala da se s njim nešto dešava. Zamolila sam i prijateljicu psihijatricu da pokuša da dopre do njega, međutim, ni njoj se nije otvorio i rekao joj je da je došao zbog mame – prisjeća se naša sagovornica, s nekom bolnom mješavinom ponosa i tuge u glasu i na licu.
I koliko god ljudi bilo oko vas, izgleda da ste u toj boli sami samcati. Pitamo Alisu ko joj je bio (i jeste) najveća podrška, osim supruga, a ona ne krije da je tako, ali i da se bez dragih ljudi ne bi moglo.
– Naše kćerke (Dubravkove), moja familija. Moji prijatelji su uvijek bili tu za mene, a u međuvremenu sam stekla i nove. U kontaktu sam, naravno i sa Draganom Janković, majkom Alekse. Moramo raditi na suzbijanju bullyinga – kaže i dodaje:
– Neki dan mi se javila djevojčica iz Novog Travnika koja je htjela da se objesi. Nju je stalno tukla djevojčica čiji je tata kantonalni ministar. Govorila joj je: Završit ćeš kao Mahir! Pitala sam da li joj roditelji znaju za to, a ona je odgovorila da ne jer mama poslije posla ide da njeguje bolesnu mamu pa ne želi da je sekira. Ja sam 2013. otkrila da imam autoimunu bolest, tumor koštane srži, Mahir je to sve vidio, nije ni on mene htio da sekira, šutio je.
Ova žena ne spava i njeno lice odaje svu patnju proživljene traume. Ptamo je pije li lijekove i kako uopšte funkcioniše njen organizam?
– Ne spavam, ne. Doktorica mi je propisala terapiju koja je maksimalna za ljudsko biće. Pijem kompleks sedativa i antidepresiva, gomilu tableta pred spavanje. Ali opet ne zaspim do četiri ujutro. Zato i pišem. A znam da su mnogi komentirali i ‘kakva je to mama koja piše, zar ne bi trebala da umre?!’ – kaže s dozom mučne ironije i objašnjava nam kako je i zašto, relativno brzo nakon smrti sina, smogla snage odaslati prvi tekst u javnost, medije.
– To je bilo teško. Pitali su me u Srbiji da li sam znala da ću dočekati ovakav razvoj događaja. Jesam, zato sam se i odlučila da pišem. Znate, nisu samo suze… Postoje zdravi i patološki oblici žalovanja. Neki dan mi je terapeutkinja rekla da sam ja školski primjer zdravog žalovanja, ali kulturološki neprihvatljivog. Ljudi očekuju da se i vi bacite, valjda. A ne da se borite, govorite, pišete – priča Alisa za DEPO Portal.
Može li se uopće riječima objasniti osjećaj takvog jednog nedostajanja i misli li da će se ikada bar donekle oporaviti od gubitka, pitamo je. A njen odgovor ukazuje na ono nešto iskonsko majčinsko, koje valjda samo žena koja je dijete nosila u sebi može da osjeti.
– Njegov zagrljaj, to mi nedostaje najviše. Ponekad mi se čini kao da svi vide da u meni postoji ta neka rupa (pokazuje na predio stomaka), kao da je to nemoguće sakriti. Poput utrobe koja vam se raspada, a vi je morate zadržati. I svaki dan je isti takav. Nikad se neću oporaviti. Jučer me nazvala naša kćerka (Dubravkova) i nisam mogla govoriti. Sama mi je rekla da uopće ne shvaća koliko ja ustvari patim jer joj uvijek djelujem suvislo. Plačemo oboje, Dubravko jutrom, kada ga je obično vodio u školu, a ja noću. Nije istina da sam mama od karijere, ja sam samo dva dana u sedmici radila. Važni su stilovi vezivanja.
Kao primjer tog vezivanja, navodi neke njihove razgovore…
– Mahir pita Dubravka – kako je znao da je katolik, na što Dubravko odgovara da nije znao; ‘u Bosni se rodiš i to si, ne razmišljaš’. Puno je propitkivao, razmišljao. Pitao nas je jednom da li se ljutimo što je agnostik, a mi smo odgovorili da ne, da smo tu da ga volimo, a ne da se ljutimo. A onda me zagrlio i rekao: Hvala ti mama što si me ovako odgojila, u mojoj školi to niko ne smije reći. Tek sam s Mahirom počela otkrivati koliko smo homofobna civilizacija i koliko djeca ustvari pate. Njemu su urezivali križ u sveske, zvali ga pederom, dovikivali mu ‘ćafira na kolac’. On je doživio ogromno razočarenje u školski sistem. I nije bez vraga zapalio ruksak. Favorizirala su se djeca koja idu na džumu, a Mahir se čudio jer oni jedini psuju Boga kad ih nastavnica ne čuje. Gledajte, pravde nema. Otkud odjednom ta šutnja nakon svega? Javnost je eutanazirana. Zašto je izašla glavna tužiteljica, pa nije ona vodila slučaj? – pita se naša sagovornica.
Prisjećamo se zajedno momenta kada je izašla i ugledala svoje dijete na asfaltu… Šta vam je prošlo glavom? Šta osjeća čovjek u takvom momentu? Kako nastaviti život s tim urezanim sjećanjem?
– Ja se ne sjećam, izgubila sam svijest. Komšinica mi je rekla da je izletjela van kad je čula moj vrisak. Ja ga se ne sjećam. Profesorica Flander mi je objasnila da je to odbrambeni mehanizam. Ne mogu to zaboraviti, zato i bježim odavde. Svaki dan kad silazim, vidim sve. Svaku noć sanjam isti san: držim ga za ruke, a on mi ispada. Zato bih najradije da nikako ne spavam. Ovo sam sad podijelila s vama, vi ste ustvari prvi medij i novinarka koju puštam u svoj dom nakon izvjesnog vremena. – priznaje.
Zahvaljujemo joj na tome i mislimo o onoj tvrdnji da prostor pamti energiju događaja. Primjećujemo da se u prostoriji u kojoj razgovaramo, ali i u čitavom stanu osjeti strašna praznina, gotovo da je opipljiva…
– Tako je nama svaki dan. Strašno je prazno. Zato sam vas odvela u Mahirovu sobu. Moje dijete je meni ostavilo silnu energiju koju ja moram usmjeriti prema drugima. Zato se borim za Fondaciju. Nikome ovo ne želim; stalno imaš struju koja te vuče dolje i dolje, a ti si svjestan da živiš jedino kad držiš glavu iznad vode – kaže Alisa i ponovo plače, a zatim nastavlja:
– Da, željela bih da me nema, ali neću ništa sebi uraditi. Nek’ me bude dokle bude.
Spominje nam da je ovaj stan u fazi prodaje, a lako je zaključiti razlog zbog kojeg ona i njen suprug ovdje više ne žele boraviti. Kako se njihov život sada odvija u Tuzli?
– Da, pa i sami ste primijetili prazninu. U Tuzli svaki dan počinje odlaskom na mezar. Plačemo, pričamo. Već smo i nas dvoje kupili mjesto blizu njega. U Tuzli sam nedavno srela njegovog druga, rodili su se u tri mjeseca razlike. Tad nisam mogla govoriti. On je, sunce moje, nazvao svoju mamu i rekao joj da nazove tetu Alisu. Taj mi je susret, nakon dugo vremena, bio nešto najteže, jer znam koliko su bliski. Kad sam ovdje, Mahir mi je previše daleko. Moram mu biti blizu – zaključuje razgovor Alisa Mahmutović.
– Radimo jako puno na Fondaciji. To je jedan ozbiljan projekat koji će imati ‘Hrabri telefon’, svoj softver na koji će se moći prijaviti zlostavljanje (ne samo vršnjačko i bullying) nego zlostavljanje mladih. Ništa manje nisu ugroženi studenti, samo što se o tome ne govori, jer se još nije desilo ništa tragično. Osjećam tako bespomoćno i tužno kad mi studenti pokucaju na vrata i izvinjavaju se što su došli u vrijeme konzultacija (a to je moje vrijeme za njih!) i objašnjavaju mi da se mnogi profesori ljute kad im se kuca na vrata. Mladi su generalno traumatizirani i apatični. Fondacija će se posvetiti tim problemima kao i psihičkom zdravlju mladih.
Radimo na uspostavljanju veza sa svim MUP-ovima, želimo ostvariti prekoentitetsku saradnju, a to je teško. Evo, mjesecima se radi na statutu samo zato jer se radi na državnom nivou.
Nastojat ćemo imati po jednog psihologa u svakom gradu. Posebno bih spomenula Polikliniku za zaštitu djeteta doktorice Gordane Buljan Flander iz Zagreba koja je vodila besplatnu obuku kadra, zahvaljujem joj. Nadam se da će Fondacija u budućnosti imati nešto slično takvoj poliklinici.
Bavit ćemo se i istraživačkim radom o bullyingu i nastojati stvoriti kadar koji će u tom polju biti stručan. Naš slučaj su, nažalost, istraživali ljudi koji nisu znali ni kako se ta riječ piše.
Na vratima se grlimo, jer, ljudi smo, i nekako ne pristaje rukovanje uz ovoliku količinu ljudske patnje, ali ovoj majci nijedan zagrljaj nikada neće biti kao onaj koji joj najviše nedostaje, Mahirov
Nakon ispisa iz škole i prelaska u drugu, kako ste tvrdili Vi i Dubravko, djeca iz Internacionalne škole su ga nastavila maltretirati. Na koji način? I, budući da je istraga završena, šta se dešava sa žalbom koju ste najavili?
– Još nikad nije pronađen njegov mobitel. Ne znam ni koliko su se trudili da ga nađu. Prijetili su mu. Trebali ste vidjeti kako je on hodao; zadnjih mjesec dana uopće nije izlazio iz kuće, okretao se iza sebe. Pitali smo ga zašto se boji, priznao je da su mu prijetili. To su dječaci sa Facebook profilima sa pištoljima. Naravno da ga je bilo strah. Žalba je uložena. Ne znam kada ćemo znati išta više. Ne želim da ijedna majka ovo doživi, niko ko je izgubio dijete ne bi smio biti tretiran kao okrivljeni. Kao ni poočim koji je svako jutro slao dijete u školu. To je ta roditeljska perspektiva.
Slučaj je izazvao izuzetnu pažnju bh. javnosti. Nakon što ste sa suprugom istupili u javnost i medijski prostor, bilo je podijeljenih komentara. Od onih koji su su suosjećali i poželjeli vam svo dobro i pravdu ovog svijeta do onih koji su vas ‘prozivali’ kao ‘ambicioznu ženu posvećenu karijeri koja nije mogla da vidi šta joj se dešava s djetetom’. Kako gledate na to?
– Bilo je toga, da. Jedna je majka na TAJNOM roditeljskom sastanku u toj školi proglasila porodično nasilje. Postoji jedno veliko pitanje u ovom slučaju, a to je gdje je istraživačko novinarstvo? Možda kada bismo doznali ko su sve roditelji te djece, imali bismo sve odgovore koji nam trebaju. Kad budemo imali te odgovore, znat ćemo i zašto je odluka Tužilaštva bila takva, zašto je javnost bila podijeljena, zašto se Internacionalna škola oglasila tako kasno, zašto se održavaju tajni roditeljski sastanci. Bio je skandalozan pristup jednoj takvoj temi! Mahira nema. Ne vjerujem da ljudi koji imaju svakodnevne egzistencijalne probleme sjede kući i pod nick nameom pljuju po FB ljude koje ne znaju. To rade ljudi koji štite nekoga. Kakva je to javnost koja okrivljuje majku koja izađe i kaže šta se dešava u jednoj školi, koja pak nije ispoštovala nijedan protokol? Zašto se niko ne zapita kakve su majke koje su stvorile takvu djecu? Kakav je to biološki otac koji prvi put čuje adresu svoga djeteta na TV-u? Koji 22 mjeseca, dok smo nas dvoje bukvalno na ulici, ne plaća najmanju federalnu alimentaciju od 250 KM? Počeo je da uplaćuje tek 2013. Kad smo izašli iz trosobnog stana, nisam tražila ni bračnu stečevinu da moje dijete ne bi patilo.
Mislite li da je taj razvod utjecao na Mahirovu stabilnost, na način da pridonese njegovom zatvaranju u sebe?
– Za Mahira je taj razvod bio rješenje. Rekao mi je da ne razumije zašto ljudi tako tragično shvataju razvod, kad to nije problem nego rješenje! Inače, nije bio običan, po mnogočemu. Izričito je tražio da Dubravko bude njegov tata i otad počinje njegovo maltretiranje u školi. To što su mu radili je jezik mržnje.
Istragom je utvrđeno, uz 120 svjedoka i 7.000 pregledanih snimaka kamerom, da nema elemenata krivičnog djela silovanja itd., tek neprimjereni pogrdni nadimci…
– Pa šta su nadimci nego psihičko zlostavljanje? Šta je svjedok po definiciji ako ne neko ko je nečemu svjedočio? Kako će snimci iz 2015. utvrditi ono što se događalo 2013.?! Gdje su postupajuće tužiteljice? Nema komunikacije s tim sistemom – mi smo okrivljeni. Zašto nisu izuzeti kompjuteri djece zlostavljača niti je tražena njihova komunikacija s Mahirom? Zašto je nevažan iskaz razrednice OŠ Aleksa Šantić koja je rekla da ne zna šta je Mahir doživio u prethodnoj školi, ali zna da je to sigurno bilo nešto strašno?!
Gostujući u emisiji ‘Pošteno’, kazali ste da Vas vjerojatno mnogi sažalijevaju, ali da to ne želite. Kakav osjećaj imate danas, ophodeći se s komšijama, poznanicima, ljudima koje svakodnevno susrećete?
– Obični ljudi su uglanom suportivni. Ali postoji jedna skala u Sarajevu, zavisno od toga gdje ste. Na Dobrinji su ljudi solidarni. Priđu mi majke pa me zagrle. Ljudi donose voće, kolače, šta god, samo da nekako pomognu. A bilo je dijelova u Sarajevu gdje sam osjećala prezir. Tamo u centru, bliže Ciglanama…
Kako to komentarišete, zašto je to tako različito, zavisno od dijelova grada?
– Za mene je to sociološki zanimljivo. Nisam dugo ovdje, od 2013., a nikad se nisam ni osjećala Sarajkom. Mahir je znao pitati zašto svakom taksisti moram reći da sam Tuzlanka. To je moj svjetonazor i ponosim se time. A ja uopće nisam znala šta su njemu radili samo zato što je Tuzlak.
haber.ba
