Jamijeva priča
…Kada sam ugledao muškarca, tridesetih godina, kako sjedi na ivici mosta, pomislio sam ‘wow’. Zaustavio sam se i pitao ga je li dobro, ali sam po njegovom pogledu znao da nije. Nije rekao ništa, ali sam vidio suze u njegovim očima.
– Neko vrijeme sam se ubjeđivao s njim, zvao ga da siđe i sjedne na stepenice, što je na kraju i učinio. Sjeli smo na trotoar i razgovarali oko 45 minuta o tome šta se događa s njim, zašto se osjeća tako…
– Trebao sam ići, ali ga nisam mogao ostaviti samog, pa sam rekao da ću zvati hitnu pomoć. Rekao sam mu da mu oni mogu pomoći, ali on je bio kao ‘molim te, nemoj ih zvati. Ja sam dobro, samo želim još malo prošetati okolo. Bit ću dobro’.
– Molio sam ga da mi dopusti da pozovem hitnu pomoć, jer više ne bih mogao zaspati ako bih znao da sam ga ostavio samog. Tako sam ih nazvao i on je odveden u bolnicu St. James. Imao sam njegov broj, pa sam ponekad mogao provjeriti kako je.
– Prije tri mjeseca, poslao mi je poruku da je njegova supruga trudna, da će dobiti dječaka kojeg će nazvati po meni. Možete li to zamisliti? Oni će svom djetetu dati ime po meni?
– On je rekao da je upravo htio skočiti kada sam mu prišao. Kaže da su mu tri riječi spasile život. “Jesi li dobro?” mu još uvijek odzvanja u ušima.
– Nisam mogao razumjeti kako su mu te tri riječi spasile život, a on mi je rekao: “Zamisli da te nikad više niko ne pita kako si”.
doznajemo
