Ni trenutak ne mogu bez tebe! Kad te nema, sakrijem se negdje i čekam kada ćeš doći – piše u jednom od tridesetak pisama koja je Anastasija Trajković iz bolničkog kreveta poslala svojoj prvoj, jedinoj i posljednjoj ljubavi.
Anastasije više nema. Sahranjena je prošle godine u Vranju. Kada je umrla, imala je samo 10 godina.
Filip sada ima 11 godina. On je preživio leukemiju. Filip i Anastasija su se upoznali u bolnici. Ležali su u bolničkim krevetima jedno naspram drugog. Na dječjem odjeljenju za hematologiju Kliničkog centra u Nišu. I zaljubili su se. Jako, jako, jako da jače ne može, piše “Alo“.
Kada im je bilo najteže, spavali su zajedno. Da jedno drugom čuvaju strah. Držali su se za ruke i zaljubljeno gledali. Nekada bi tako dočekali jutro. Zato što ih je sve boljelo i zato što su bili zaljubljeni. Kad nisu mogli da budu zajedno, pisali su pisma. Najlepša ljubavna pisma na svijetu.
– Volim tebe i tebe hoću, o tebi sanjam i danju i noću, kao da si stigla iz neke priče, svi moji snovi na tebe liče. U tihoj noći dok srce strepi, sjeti se mene, anđele lijepi! Volim te, Anastasija – pisao je Filip iz bolničke postelje njegovoj najvećoj ljubavi, dok su mu ljekari kroz slabašne vene davali hemoterapiju.
Zaljubljenu djecu dijelio je samo uzani prolaz između kreveta. Uzak. Mali. Bolnički. Da bi u sobu stalo što više kreveta za bolesnu djecu. Ali je taj uski, mali, bolnički prolaz za Anastasiju i Filipa bio često nepremostiv. Ogroman. Veliki kao okean. Dok su primali terapiju, nisu smjeli, a ni mogli, da ustaju iz bolničkih kreveta. Bilo im je uskraćeno da gledaju jedno u drugo. Nisu mogli da spavaju zajedno. Nisu mogli da se drže za ruke. Niti da jedno drugom čuvaju strah. Onda su pisali.
Njihove uplakane majke raznosile su pisma. Kao poštari. Od jednog do drugog kreveta, između kojih je bio mali, uzani, bolnički prolaz, veliki kao okean.
“Anastasija, srce mi lupa kao čekić, uzdah mi je kao vjetar, u srcu ćeš mi ostati zauvijek. Bože, sačuvaj osobu koja ovo čita, pruži joj mir i sreću, podari joj sve što voli, sačuvaj je od svakog zla i molim te pomozi joj kad god joj je tvoja pomoć potrebna…”, pisao bi Filip. “Sanjam te kao prelijepog princa i tako ćeš ostati u mom srcu…”, uzvratila bi Anastasija.
A onda… Samo zaljubljeno srce može da predosjeti skori gubitak.
– Anastasija, ružice moja, sijaš kao sunce na nebu. Kada te oblaci zaklone, ja gledam u nebo i plačem, kako ću ja bez tebe… napisano je u posljednjem Filipovom pismu. Anastasija je umrla 7. aprila prošle godine. Imala je samo 10 godina. Filip je preživio leukemiju. Među pismima koje čuva nalaze se i latice osušene ruže kojima je Anastasija posula njegov krevet kad je zbog bolova morao da bude prebačen u bolničku ambulantu. Bili su zaljubljeni. Jako, jako, jako, najjače na svijetu!
Izvucimo Filipa iz podruma
Filip Atanasov sa poočimom Nebojšom (41), majkom Suzanom (37) i braćom Aleksom (3) i Andrejom (4) živi u jednom podrumu u centru Srvljiga. Njegovi roditelji već nekoliko godina nemaju stalan posao, a očekuje se da će porodica sljedećeg mjeseca izgubiti pravo na naknadu za tuđu negu koju je Filip imao zbog leukemije. Oni imaju plac, a opština je obećala obezbijediti projekat i dozvolu za gradnju. Svi koji žele da pomognu mogu priloge da uplate na žiro-račun 325930080003283 626 u OTP Banci. Za sve informacije pozovite Tanju Lazarević na 064/42-77-634.
cure.ba
