On je mnogo prije smrti dao intervju za Feral Tribune koji prenosimo u cijelosti.
“- Kao i svoj djeci, prvo što ti padne na pamet je lopta. S obzirom da sam ja stanovao bukvalno u svlačionici stadiona Koševo – moj pokojni otac i rahmetli majka su radili u FK Sarajevo – tako je igralište bilo moje dvorište. A svima sam pjevao u svlačionici; onako Sonic prostor dušu je dao za pjesme, pa su rahmetli Asim Ferhatović i drugi vazda htjeli da me čuju. Pošto sam imao sve kečeve u školi, pokojni Franjo Lovrić, koji nas je trenirao, reče jedan dan da više za mene nema treninga, nego da pjevam … Eto, većina pjevača sanja da su fudbaleri, većina fudbalera da pjeva. Igrao sam dobro, da ti kažem, samo je nezgodno što sam ovako pokrupan. Umjetnički tip, pa me svako mogao podići u vazduh.
Pratiš li današnju bh. ligu i reprezentaciju?
– Dok je igrao Pape Sušić i drugi, išao sam na svaku utakmicu i znao napamet sve sastave, Sarajeva i Želje, Dinama i Hajduka, Zvezde i Partizana… Poslije rata, pokazalo se da nema fudbala bez para. Vidi se lijepo razlika kad Salihamidžić igra za pare u Bayernu i kad igra za ljubav, u reprezentaciji BiH. Rekao bi čovjek da nema veze sa loptom… Dobio sam počasnu kartu da sjedim u loži, ali ja to ne volim, ja sam čovjek iz raje. Međutim, otišao sam na neku utakmicu i uhvatio se kako ne znam ime jednog igrača.
“Izvini, molim te”, pitao sam čovjeka do sebe: “koji je ono s brojem šest?” I nisam više išao. A i što bih, da gledam kako igrač ne može iz kornera pred gol dobaciti?
Umjesto sa loptom, dakle, počeo si da živiš za pjesmu i od nje. Možeš li za čitaoce Ferala pojasniti kako je na tebe kao pjevača uticala činjenica da je tvoj otac Nono bio Italijan?
– Uvijek se prije nastupa predstavim: “Dobro večer, ja sam Kemal Monteno, rođen 17. septembra ’48. u Sarajevu, otac Osvaldo, pokojni, Italijan iz Monfalconea, majka rahmetli Bahrija iz Sarajeva”. Moj otac se zatekao ’45. u Sarajevu. Ima ljudi koji ne znaju, pa me pitaju je li mi to umjetničko ime … Nono, tako smo ga zvali, vodio me svako ljeto kod svojih u Italiju, i tamo bih provodio po 2-3 mjeseca godišnje. Slušao sam stare kancone, a i moj otac pjevao je italijanske pjesme. A majka sevdalinke. Mislim da se i u mojim pjesmama oboje primijeti.
Jesi li i ti dijete Radio Luksemburga?
– Nisam, ja uopšte i ne volim da slušam radio. Bojim se da bi na mene moglo uticati i ono što inače stvarno ne volim, pa sam valjda malo preoprezan… Iako, jasno, slušao sam domaću muziku. Od stranih stvari sam najviše slušao Italijane.
Kakav je tvoj odnos prema pisanju pjesama za druge? Pisao si čak za neke pjevače narodnjaka, na primjer za Tomu Zdravkovića…
– Dosta sam ih napisao, a tome pristupam kao i kad pišem za sebe. Ako mi se sviđa kako neko pjeva, ne moram ga ni poznavati. Svejedno mi je da li je slavan kao Michael Jackson ili je anoniman. Nisam pisao samo za Tomu Zdravkovića. U vojsci me jedan Zeničanin zamolio da mu napišem, onako, jednu narodnu. I napisao sam zvala se “Ne plači, majko”. Poslije je čuo Meho Puzić, koji je tada harao po Jugi sa hitom “Moj brate u tuđini”. Uzeo je i prodao u trista hiljada primjeraka.
U Hrvatskoj si dosta sarađivao sa kolegama, recimo, sa Arsenom Dedićem i Borisom Novkovićem. Najnovija je pjesma koju si snimio s Radom Šerbedžijom. Kako je došlo do toga?
– Rade je ljudina i glumčina. Voli život i voli pjesmu, a ovu koju smo zajedno snimili, imao sam već neko vrijeme na strani. Da sam je sam otpjevao, ne bi valjala. Onda sam se sjetio Rade i predložio mu da je zajedno snimimo. Izgleda da je uspjelo, ljudima se sviđa, i mi smo zadovoljni. Volim da pjevam sa prijateljima. Neko ima albume sa slikama, skuplja fotografije sa prijateljima, a ja imam albume sa pjesmama koje sam pjevao s prijateljima.
Tvoj odnos prema pjevanju je zaista rijetko viđen, jer s istom ljubavlju unosiš sebe u nastup na koncertu ili sa društvom u kafani. Kako uopšte pišeš pesme, kako to ide?
– Da sad uzmem gitaru i ovde vam zapjevam, isto bi bilo. Ja zažmirim i pjevam… Pišem kao da mi neko šapne sa strane. Ponekad prvo smislim muziku, ponekad naiđem na dobar tekst. Pjesmu “Zaleđena česma” je gospođa Vesna Parun posvetila meni i Indeksima, kad smo nastupali u Zagrebu, a ja sam je držao godinama, ne usuđujući se zaletljeli s tako dobrim tekstom. Onda sam čak zamolio Stipicu Kalodjera da napiše muziku, jer sam htio da uključi i gudački kvartet. Krasan tekst o Sarajevu, morao sam pripaziti kako ću s njim.
Pjevao si našim izbjeglicama za vrijeme rata, preko telefona, iz Sarajeva, pod granatama. Sjećaš li se toga?
– Joj , milion puta sam tako pjevao. Nazovu neki, kažu, ajde, Kemice, molim te, zapjevaj nam jednu, evo raje ovamo, svi su kod telefona”. I ja uzmem gitaru, pa zapjevam. “Poljupci sa ukusom kolača tvoje bake”, “Da ti roknu samo dvije” … To su bili najbolji koncerti. Tamo se skupi pedeset ljudi, svi na jednoj slušalici. Plaču oni tamo, plačemo mi ovamo.
Vrlo si tvrd u raskrinkavanju novoga sarajevskog miljea i kulture, i poznat kao “ekstremni” Sarajlija. Je li to rezultat tvoje nostalgije ili opravdane iritiranosti promjenom?
– Jeste, ne volim ovo novo Sarajevo. Pa me onda pitaju kako to da ga ne volim, a pjevam “Sarajevo, ljubavi moja”. Ja sam tu pjesmu napisao prije 25 godina, i to drugačijem Sarajevu, koje sam volio. Nije to više to. Ne poznajem dobro ovo Sarajevo. Ili ono ne poznaje mene. Prije bih išao negdje na gostovanje i jedva čekao da se vratim, misleći da se nešto važno dogodilo u ta dva-tri dana dok me nije bilo … Sad više nemam taj osjećaj. A možda to više nije moj grad i zato što u njemu više nema puno mojih prijatelja. Puno ih je u svijetu, puno ih je umrlo. Moguće je da će se Sarajevo regenerisati, ali ne za mog života, bojim se. Prije su ljudi koji su dolazili u Sarajevo, poštovali grad. Poštovali su Kemu, Davora, Haseta, Švabu… Kao da ja dođem kod tebe kući, pa poštujem ako se ne puši, ako se izuvaju cipele i slično. Ovi danas ne poštuju nikog, ponašaju se kao okupatori. Husref Musemić je došao sa strane, Mirza Delibašić je došao sa strane, Toma Zdravković je došao sa strane, ali oni su znali da poštuju Sarajevo i zato su postali Sarajlije.
Je li ti žao što si rat proveo u Sarajevu?
– Nije. Žao mi je ljudi što su izginuli, nije mi žao što sam i ja bio tamo. Poznatih i nepoznatih mi je žao. Za njih bih volio da nisu bili u Sarajevu, a ja bih i opet bio tamo.
Dva tvoja prijatelja, s kojima si proveo rat, umrla su u međuvremenu. Kako ti je bez Davora i Mirze?
– Znaju ljudi koji prate moje nastupe… Bilo gdje da sviram, ja dosad nisam propustio da ljude zamolim da se zagrle i upale upaljače i da svi zajedno zapjevamo za Davora i Mirzu.
Slažeš li se da si i sam iz rata izašao radikalniji? Imao si bogatih ponuda za koncerte u Srbiji i sve si ih odbio.
– Nekom brzo zarastaju rane, meni valjda sporije. Neko ne zaboravi nikada. Neki dan sam se vozio iz Sarajeva preko Vraca tamo prema Republici Srpskoj i počeo se tresti. Ja to ne mogu, kad se sjetim kako su otamo… Dosta mi je da pogledam na Trebević , počnem se isti momenat tresti. Nemam taj osećaj kad se vozim preko Doboja, jer tamo nisam bio. Ali, na Pale se ne bih živ dao odvesti… Ne mogu im to zaboraviti, kao da je jučer bilo. A volio bih da mogu, vjeruj.
Šta misliš o gostovanjima drugih muzičara u Srbiji i tamošnjih kolega koji gostuju u BiH ili Hrvatskoj?
– Bio sam ljut na moga pokojnog Davorina Popovića. Znam da svako ima mogućnost izbora, ali on i ja smo zajedno prošli rat u Sarajevu, pa sam njegov odlazak lično doživio. S druge strane, kako se kaže, nikad ne reci nikad. Možda i ja pristanem, kad me ovo sve malo prođe… Dopao mi se Đorđe Balašević, koji je održao u Sarajevu dva koncerta , a onda ček od 160.000 maraka predao za djecu Bosne i Hercegovine. Ne volim tezgarenje u toj priči i ako ikada budem ponovo nastupao u Srbiji, neću ići da uzmem pare. Davorinu sam rekao da je trebalo sa kolegama ići da pjeva na most, kad se već našao tamo dok je bombardovana Srbija. Pa je l’ tako … Hoću reći, išao bih i ja pjevati sa onim ko je prije toga pjevao sa mnom, dok su bombardirali mene.
A kako si doživeo ponašanje Gorana Bregovića i Emira Kusturice, za vreme rata i posle?
– To je puno gore, naravno. Pitaju me ljudi što mislim o tome da oni dođu u Sarajevo da malo zapjevaju. Ne mislim ništa, meni ne trebaju. Trebali su mi u Sarajevu ’92. i Brega i Čola i Neda i Kusta i Nele, i drugi… Trebali su mi tada, da uđemo u Skenderiju i zapjevamo, i da kažemo Radovanu: “Sad nas gađaj, dok smo svi na okupu.” Šta će mi sad? Da me pita “šta ima , kako si”. Najbolje je Sidran rekao Bregi na Radio – Mostu: “Dragi moj Gorane, ti si svjetski umjetnik, mogao si da ideš u Pariz, u Madrid, u Rio… Nisi baš morao u Beograd.” Kako je Bora Todorović učinio kad je čuo da je prva granata pala na Sarajevo. Spakovao čovjek kofere i porodicu i otišao. A živjeli su u Beogradu, nisu gostovali. Bregović se prvi put vratio u Sarajevo u pancir – košulja. Ko će te, bolan, dirat , šta će ti to? Šta nije došao ko čovjek?
Možeš li ispričati kako si se u ratu sakrio u ono skladište?
– Šuti, bolan, moglo je biti ozbiljno… Počelo je jednom krhat sa svih strana, i ja utrčim u neko skladište, između paketa. Pogledam malo bolje, kad ono – upaljači! Milion upaljača oko mene, a da je samo u jedan udario geler … Bilo bi mi kao u crtanom filmu. Onda sam čuo najbolje sakriti se među pakete sa kikirikijem. Ko biva, da se geleri zaustave kad udari u to. Zajebavali smo se u ratu, poludili bismo da nismo. I pili, ko nikad … “Piće nas je održalo, njemu hvala”.
Je li istina da si upoznao Tita, da ste čak pevali zajedno?
– Nisam ga upoznao, ali smo pjevali zajedno, on i ja. Uvijek su ljudi govorili da idu pjevati Titu, a ono ispadne na kraju da ga nisu ni vidjeli… Ja sam došao u Bugojno kad je on jednom tamo boravio, pa sam bio pozvan da zapjevam u prostoriji gdje je sjedio Tito. Sjeo sam i krenuo, dok mi nije pala na pamet “Bella ciao” , pa i nju zapjevah. Pičim ja tako, al’ ne znam cijeli tekst napamet … I kad sam malo usporio, odjednom Tito počne pjevati umjesto mene! I dobro je pjevao, Zagorac stari. A lafčina, lijepe plave oči, nasmijan, pio, pušio, pjevao, volio žene, volio ljude …
Dobro, misliš li i danas isto o njemu?
– Molim? Pa ja ne vjerujem u Boga samo što sam vjerovao u druga Tita! Mogu svi pričati šta god hoće, ali 90 posto ljudi bi sad potpisalo da on oživi. Ovi danas nisu ni za šta, samo za lovu, da sebi daju. Ne bi ni došli na vlast da nema tamo love, niti bi ostali na njoj da love nestane. U ratu me zvalo da zapjevam za Juku, izvuklo me iz kreveta, njemu se prohtjelo. Ma ja, u njih su bili pištolji, pa što i ne bi …
Kako vidiš Bosnu danas?
– Ne vidim je nikako. Stalno stavljam naočare, ali je ne vidim . Kako bi je i vidio? Pomaknem se nekoliko kilometara iz Sarajeva, ono druga država, Republika Srpska. Još nekoliko kilometara dalje, i opet nije Bosna, nego je Hrvatska. S nama pravim Bosancima neće ni oni treći, neće niko… A dobro, ako neko neće da živi s nama, neka neće. Ima nas koji hoćemo, pa nam ne smeta što se na sarajevskoj televiziji urednici zovu i Ante, i Suljo, i Radovan. A na televiziji u Republici Srpskoj samo Radovan. E , i onaj drugi, Ratko. Pa nek’ nam je stranac predsjednik. Ma j*bo ti predsjednika. Izvini… Bolje nego da su trojica.
cure.ba
