Djevojčica (Foto: Atma.hr)
Prema legendi, ovu malenu planinsku državu, osnovala je grupa vojnika Aleksandra Velikog tijekom indijskog pohoda. Oni su naravno, uspostavili tu strogu vojnu disciplinu – takvu da su stanovnici s mačevima i štitovima morali spavati i jesti pa čak se i igrati …
Hunze se s ironijom odnose prema tome da ih još uvijek neko u svijetu zove gorštacima. Pa, u stvari, nije li očigledno da s pravom to ime trebaju nositi ljudi koji žive u blizini čuvenog “sjecišta planina” – mjesta gdje se spajaju tri najveća planinska sustava u svijetu: Himalaja, Karakorum i Hindu Kuš. Od 14 vrhova na planeti koji su preko osam tisuća metara nadmorske visine, pet su u blizini, uključujući i drugi vrh poslije Everesta K2 (8611 metara), čije se osvajanje u planinarskom društvu cijeni čak i više nego osvajanje Čomolungma (Mont Everest). A što reći o ne manje proslavljenoj “planini ubojici” Nanga Parbat (8126 metara), na kojoj je ‘sahranjen’ rekordan broj planinara?
Proći kroz ove kamene masive nije moguće, ako niste sportaš svjetske klase. Možete se samo “provući” uskim prijevojima, klisurama, stazama. Od davnina, te rijetke staze kontrolirale su kneževine, koje su oporezivale sve prolazeće karavane. Smatra se da su Hunze među njima jedni od najutjecajnijih.
Ovaj je “Izgubljeni svijet” malo poznat ostatku planete, ne samo zbog geografskih razloga, već i političkih: Hunze, zajedno s nekim drugim narodima u dolini Himalaja, nalaze se na teritoriji na kojoj se skoro 60 godina vodi spor između Indije i Pakistana.
1
Hipici
Smatra se da su Hunze ponovno otkrili Zapadu upravo hipici, koji su lutali 70-ih godina Azijom u potrazi za istinom i egzotikom. Štoviše, popularizirali su ovo mjesto toliko da čak i obične marelice Amerikanci danas zovu Hunza marelice. Međutim, “djecu cvijeća” ovdje nije privukla samo istina i egzotika, već i indijska konoplja.
Jedna od glavnih atrakcija Hunza je ledenjak koji se širokom hladnom rijekom spušta u dolinu. Na mnogim terasastim poljima, uzgaja se krumpir, povrće i konoplja, koju ovdje ne samo da puše već je dodaju kao začin jelima.
Marelica je nesumnjivo glavna vrijednost vrtova Hunza. Cijeli Pakistan zna da samo ovdje raste “plod Hunza” iz kojeg izbija mirisni sok još na drveću.
2
Zdravlje
Hunze se kupaju u ledenoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stupnjeva ispod nule, sa svojih sto godina plešu kao mladići, a 40-godišnje žene izgledaju kao djevojke, sa 60 godina imaju skladnu i figuru, sa 65 godina rađaju djecu. Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a u zimskom periodu – marelice sušene na suncu, proklijale žitarice, ovčji sir.
Zanimljivo je da Hunze imaju period kada voće još nije zrelo – taj period zovu “gladno proljeće”, on traje od dva do četiri mjeseca. U ovim mjesecima, oni skoro ništa ne jedu, samo jednom dnevno piju napitak od suhe marelice. Ovaj post je kod njih uzdignut do kulta i strogo se poštuje.
3
Škotski liječnik McCarrison, koji je prvi opisao sretnu dolinu, naglašavao je da je upotreba proteina kod njih na najnižoj normalnoj razini, ako se uopće on može nazvati normalnim. Dnevno Hunze unose u prosjeku 1933 kalorije koje sadrže 50 g proteina, 36 g masti, 365 g ugljikohidrata.
Škot koji je živio u neposrednoj blizini doline Hunza 14 godina, došao je do zaključka da je prehrana glavni faktor dugovječnosti ovog naroda. Ako se čovjek ne hrani pravilno, od bolesti ga ne može spasiti ni planinska klima. Stoga ne iznenađuje da susjedi Hunza koji žive u istim klimatskim uvjetima, stradavaju od najrazličitijih bolesti. Njihov životni vijek je dva puta kraći.
McCarrison je po povratku u Englesku, napravio zanimljiv eksperiment na velikom broju životinja. Jedna skupina životinja se hranila normalnom hranom londonske radničke obitelji (bijeli kruh, haringa, rafinirani šećer, konzerve i kuhano povrće). Kao rezultat toga, kod ove su se skupine počele pojavljivati različite “ljudske bolesti”. Druge životinje koje su hranjene hranom Hunza tijekom eksperimenta bile su savršeno zdrave.
U knjizi “Hunza – ljudi koji ne znaju za bolesti” R. Bircher ističe sljedeće veoma značajne karakteristike modela prehrane u ovoj zemlji:
Prije svega, on je vegetarijanski;
Velika količina sirovih namirnica;
U prehrani dominiraju voće i povrće;
Prirodni proizvodi, bez ikakve primjene kemije i pripremljeni uz očuvanje svih biološki vrijednih tvari;
Alkohol i slatkiše upotrebljavaju izuzetno rijetko;
Vrlo umjereno upotrebljavaju sol;
Proizvode uzgajaju samo na svom obiteljskom zemljištu;
Imaju redovan period gladovanja (posta).
5
Uz to treba dodati i druge čimbenike koji pridonose zdravom starenju. Ali način prehrane ovdje ima nesumljivo, veliki značaj, presudan.
Godine 1963., Hunze je posjetila francuska medicinska ekspedicija. Kao rezultat njihovog popisa, utvrđeno je da je prosječni životni vijek Hunza 120 godina, što je duplo više nego kod Europljana. U kolovozu 1977., u Parizu, na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima je izjavljeno: “U skladu s podacima geokancerologije (znanosti za istraživanje raka u različitim regijama svijeta) potpuno odsustvo raka javlja se samo kod naroda Hunza.”
U travnju 1984., jedan Hong Kongški časopis je priopćio sljedeći nevjerovatan događaj. Jedan od Hunza, po imenu Said Abdul Mobuda, koji je stigao na londonski aerodrom Heathrow, zbunio je radnike emigracione službe kada je pokazao putovnicu. Prema tom dokumentu, on je rođen u 1823. i imao je 160 godina. Pratilac Mobuda, Mulla rekao je da se njegov štićenik smatra svetim u zemlji Hunza, koja je poznata po svojoj dugovječnosti. Mobuda je odličnog zdravlja i razuma. On pamti događaje od 1850.godine.
Za svoju tajnu dugovječnosti mještani kažu jednostavno: budi vegetarijanac, stalno radi fizički, uvijek se kreći i ne mijenjaj ritam života, tada ćeš živjeti od 120 do 150 godina. To su obilježja svih Hunza, naroda, koji ima “dobro zdravlje”.
Visoka radna sposobnost u najširem smislu riječi, kod Hunza se manifestira kako pri radu, tako i tijekom plesova i igara. Za njih je proći 100-200 kilometara, isto što i za nas prošetati oko kuće. Oni se izuzetno lako penju uz strmu planinu da bi prenijeli neku vijest i vraćaju se kući svježi i veseli.
Životna radost – Hunze se stalno smiju, oni su uvijek dobro raspoloženi, čak i ako su gladni i ako im je hladno.
Izuzetna spokojnost – “Hunze imaju jake živce, kao od konopa, ali suptilne i tanke, kao strune – pisao je McCarrison – Oni se nikada ne ljute, ne žale se, nisu nervozni, ne ispoljavaju nestrpljenje, ne svađaju se međusobno i s potpunim duševnim spokojom nadilaze fizičku bol, nevolje, buku, itd. “
atma.hr