Margarin (Foto: Arhiva)
Osnova za margarin jeftina su ulja upitne kvalitete dobivena iz sjemenki soje, pamuka, repice i dijela kukuruza. Valja napomenuti da je soja iznimno opasna biljka jer trenutačno je 98 posto usjeva soje GMO. Pamuk je pak jedna od industrijskih biljki najviše tretirana otrovnim pesticidima i insekticidima, i dakako ako uzmemo u obzir da se i kukuruz smatra nekvalitetnim zbog GMO proizvodnje, osobito onaj iz Argentine – tada sastojci za margarin postaju nejestivi.
No, osim toga opasni su po zdravlje. Ulje se iz sjemenki ovih biljki dobiva vrućim prešanjem, a time se stvaraju velike količine slobodnih radikala zaslužnih za upropaštavanje stanica u ljudskom organizmu. Slobodni radikali uzrok su prijevremenog starenja, a osim toga mogu izazvati i rak.
I opasna ulja kriju se u ovoj namirnici. Primjerice, ulje sjemenki pamuka je jedan od najpoznatijih sastojaka margarina, a za ljudsku upotrebu uopće se ne bi smio koristiti jer u nerefiniranom stanju koristi se kao pesticid zbog toksina gosipola s kojim se pamuk štiti od nametnika. Sjemenke pamuka sadrže velike količine visoko nezasićenih masnoća poznatih kao Omega šest koje pak stvaraju upale. Ove kiseline postale su poznate i po tome što svaraju začepljenje krvih žila i kardiovaskularna oboljenja. Tu je i ulje biljke repice koje se populariziralo posljednjih godina. Njega su predstavile velike kompanije brze hrane poput Monsanta, što im je omogućilo gentički modiciranu varijantu. Ulje repice je ukusno, ali njegova aroma i miris su dodani.
Ovo ulje uzrokuje nestanak vitamina E iz tijela, umanjuje čvrstinu staničnih stijenki te omogućuje stanično propadanje. Uz to, stvara alergije i lako se kvari te uzrokuje astmu i bronhijalne probleme. Korištenje ulja povećava broj oboljelih od raka pluća.
Nakon što se pomiješaju sva ulja u njih se dodaje fini prah od nikla koji služi kao katalizator u procesu hidrogeniziranja i kombiniranja trans-masnih kiselina. Neki proizvođači koriste druge vrste katalizatora, ali ipak svi su jednako toksični. Procesom hidrogenizacije rafiniraju se ulja uz dodavanje vodika pri visokim temperaturama, a tu je i metalni katalizator u prahu. Sve to pretvara se u čvrstu i stabilnu mast koja uspijeva opstati i na sobnoj temperaturi.
Nakon djelomične hidrogenizacije, sirova masa margarina je smrdljiva, ljepljiva siva masa puna grumenja. Da bi se masa oslobodila od tvrdih grumena dodaju se emulgatori nalik na sapun, nakon toga se masa miješa. Poslije dodataka emulgatora i uništavanja grumena, masa sirovog margarina čisti se u parnoj kupelji pod pritiskom i sa visokim temperaturama kako bi se otklonio smrad kemikalija. Ovaj proces naziva se deodorizacija jer margarinu se dodaju različiti aditivi kako bi mirisao jestivo.
Nadalje, margarin se izbjeljuje kako bi izgubio prljavo sivu boju, a bijeljenje nastaje dakako uz pomoć hemikalija i praha spravljenog od nekih vrsta gline. Idući korak je dodavanje žute i prirodne boje nalik boji maslaca.
Kada margarin prestane smrditi, okusom i dalje ostaje nejestiv, a tada mu se dodaju arome, pojačivači okusa i različiti konzervansi.
Prijatno? Teško…
dnevno.hr
