Gegić hanka (Foto: Ekskluziva)
“Ja sam Gegić Hanka, 1988. sam godište, samohrana sam majka malodobnog djeteta od godinu i sedam mjeseci i imam završenu Srednju stručnu spremu. Kćerkica je sa mnom već duže vrijeme, boravimo na ulici. S njezinim ocem sam imala problema u više navrata. Dva puta smo bili smješteni u jednu Socijalnu ustanovu.
Prvi put sam se vratila svojevoljno, zbog djeteta. Opet nakon svađe suprug me istjerao zajedno sa djetetom i otišla sam u policiju da bi podigla krivičnu prijavu, a potom su me pješke s malim djetetom i dva kofera poslali u socijalnu ustanovu.Onda nakon što sam drugi put bila smještena u tu istu Socijalnu ustanovu u kojoj sam boravila, nakon izlaska iz nje boravile smo kod jedne gospođe, ali nas je istjerala. Ta gospođa gdje sam živjela kod nje pila je alkohol i do svađe je došlo kada sam pitala da li je li sve uredu, ona je rekla šta tebe briga, počela da galami što dijete plače po noći, što meni zvoni telefon i rekla mi je da to ne može tako. To se desilo u subotu i od tada smo vani.
Što se tiče ustanova u jednoj primaju samo žene žrtve nasilja, prvi put i drugi put sam bila žrtva psihološkog zlostavljanja. Inače, muža sam zvala da barem dođe uzme dijete, jer je mala, bolesna da nije vani, ja nekako mogu, ali se nije javljao. Kod njega sam bila do kraja jedanaestog mjeseca. Od tada ne javlja i od tada nije vidio dijete.
Kada smo izašli u subotu od nje izašli smo s koferom i torbama, bili smo u parku. Jučer smo boravile kod neke drugarice samo da se malo ugrije dijete. Obratili smo se Socijalnim ustanovama, ali su nam rekli ako ne možeš s djetetom daj ga u Dom, ali ona ne može bez mene, jer je navikla i ne bi ja mogla da je ostavim, nemam hrabrosti za to. Ja sam se obratila jednom gospodinu psihologu, jer smo na ulici, a da bi nas smjestili u tu jednu Socijalnu ustanovu kaže kako je potrebna neka komisija, no ja sam rekla šta ću do tada? Samo je gledao u mene.
Inače, ja kada sam bila kod tog gospodina mene su zvali da ne silazim iz te kancelarije, jer su roditelji od supruga bili tu, vjerovatno kako bi izvidjeli situaciju. Sve druge ustanove što postoje traže da ja potpišem da se odričem djeteta i da ona sama ostane, ali ja to ne mogu. Ja apelujem da mi se pomogne na bilo koji način, a najpotrebniji mi je krov nad glavom, najviše zbog djeteta, jer ona je napolju zajedno sa mnom.
Ja ne radim nigdje, kada sam sa suprugom živjela u zajednici radila sam na Ilidži, ali od kada sam bila u Socijalnoj ustanovii prestala sam. Ja od svoje familije imam tetke, daidže, ali neće da mi pomognu, majka ima svoj život u Njemačkoj, preudala se od mog oca i ne želi da zna za mene, kaže kako ima svoj život i hoće da ga gradi, a za oca ne znam nikako, jer i ja sam odrasla u Domu u Zenici kada sam imala šest mjeseci.
Kada sam bila mala uzeli su me djed i nana, podigli su me do četrnaeste godine, ali nisu više imali uslova, pa sam opet do osamnaeste bila u Domu, ali onda sam postala punoljetna i počela svoj život i počela da zarađujem dok se nisam udala. Udala sam se sa dvadeset četiri. Što se tiče familije ja razumijem svog daidžu, njih ima 13-ero u kući, ostali nisu zainteresirani da mi pomognu. Nemam nikakvih primanja. Djevojčica ima leziju jetre, a ja imam kile na kičmi, trebala bi da operišem, ali to je veliki rizik, jer bi mogla da ostanem nepokretna, zbog čega ne bi smjela da podižem ništa teško. “
KONTAKT BROJ HANKE GEGIĆ KOJOJ JE POTREBNA POMOĆ: +387 65 688 211.
ekskluziva.ba
