Rezultati istraživanja pokazali su, među ostalim, da je superodlikaša 5 posto, pri čemu 70 posto tih učenika, koji od petog do osmog razreda imaju iz svih predmeta zaključnu ocjenu odličan, čine djevojčice, piše “Jutarnji“.
Koliko je imperativ prosjeka 5,0 štetan? Kakve su posljedice na kvalitetu njihova srednjoškolskog obrazovanja i studija? Kako se djeca nose s ambicioznim ciljevima?
Nešto ne štima
– Superodlikaši sigurno nisu sinonim za darovitu djecu. Ako mi dozvoljavamo osnovnim školama da se učenjem napamet dobiva ocjena odličan, onda to nije darovitost – kaže Zlatko Stić, ravnatelj Prirodoslovne škole Vladimira Preloga. Ta iznimno popularna škola uvela je dodatno testiranje kandidata za upis koje je potvrdilo da s ocjenama, kako kaže Stić, nešto ne štima. Učenik s prosjekom 5,0 iz osnovne škole na njihovu je testiranju znanja iz viših razreda osnovne dobio deset od 50 bodova!
– Pritisak roditelja i učenika na nastavnike u osnovnim školama je strašan i oni jednostavno odustaju od bitke. S druge strane, roditelji bi morali biti svjesni da stalan pritisak na dijete u postizanju najboljih ocjena iz svih predmeta ne može biti pozitivan – kaže direktor.
Prosjek ocjena
– U srednjoj školi poput naše gimnazije gotovo svi učenici su odlični, iznad prosjeka. Ovdje je izboriti poziciju na koju su navikli u osnovnoj školi i ne prihvaćati ništa ispod toga prilično velik problem – kaže Ljiljana Crnković, ravnateljica XV. gimnazije (MIOC), tradicionalno poznate po upisu superodlikaša, koje selekcioniraju klasifikacijskim ispitom. Prosjek ocjena njihovih ovogodišnjih maturanata bio je, primjerice, natprosječnih 4,59. Pomaže li škola učenicima koji se susreću s emocionalnim problemima jer nisu ispunili vlastita očekivanja?
– Učenici se većinom nakon nekog vremena ponovno pozicioniraju. Nekima od njih šok je kad u prvom polugodištu prvog razreda dobiju trojku ili zaredaju četvorke. Tad vide da moraju raditi na drukčiji način. Prilagode se, uče više i redovitije – kaže Crnković. Kod manjeg dijela drugih, zbog velike želje da budu savršeni đaci, razviju se zdravstvene poteškoće.
– Broj učenika sa zdravstvenim poteškoćama povezanim s visokim ambicijama čini nam se sve veći iz godine u godinu. Rekla bih da takvih učenika imamo između pet i deset posto – kaže direktorica.
Prema potvrdi doktora školske medicine, djece s poteškoćama socijalne povučenosti, anksioznosti i depresivnosti, razvijene zbog neostvarenih ambicija, sve je više. Zbog pojedinačnih slučajeva, za koje naglašavaju da su ‘kod nas još rijetkost’, neki direktori ipak pale crveni alarm i kreću u maksimalan angažman stručnih službi u i izvan škola.
– Imali smo slučaj djevojke koja je odustala ne samo od škole, nego i života. Bila je superodlikašica, sve je razrede prolazila s pet, a u drugom srednje, već na prvom polugodištu, odustala je od škole. Razlog je bio razočaranje što nije mogla proći s odličnim, nego visokim vrlo dobrim uspjehom. Napravili smo odmah od zakona, sve da bismo je vratili – priznaje nam direktor, uz zajamčenu anonimnost.
Presedan
Usporedo s prestankom školovanja, djevojka je liječena u klinici za psihijatriju. Njezina porodica u očaju se obratila školi, tražeći od stručne službe bilo kakvo rješenje i pomoć. Školski tim donio je odluku da se bivšoj učenici izađe u susret polaganjem ispita nakon oporavka. Nakon što se pokazalo da djevojka nije sposobna izaći na testove, škola je napravila presedan: zaključila joj je na kraju školske godine ocjenu na temelju uspjeha iz prvoga polugodišta.
– Imali smo izbor – spasiti dijete, dati mu još jednu šansu ili odustati od njega. Svjesno smo zaobišli uobičajene procedure i taj se rizik pokazao kao dobra odluka. Nakon terapije u njoj je ponovno procvala volja. Došla je k sebi, shvaćajući u kojoj je mjeri bila sama sebi najveći neprijatelj. Bio je to tipičan primjer burn-outa zbog pretjerane ambicije i želje da bude najbolja – priča direktor.
U jednom drugom slučaju, razrednik škole s periferije Zagreba priča o slično ambicioznom osnovcu kojega pamti po suzama svaki put kad bi dobio četvorku. Prosjek svih učenika u šestom razredu bio je 4,2, a on jedini imao je 5,0.
Naleti bijesa
– Dugo mi se nije otvarao, nije objašnjavao zašto želi biti izvrstan u svim predmetima. Nakon jednog od žešćih izljeva emocija zbog ocjene vrlo dobar priznao mi je da ga roditelji bude svako jutro u pet sati kako bi dodatno ponovio gradivo prije jutarnje školske smjene. Osmi razred završio je s 5,0, ali njegov plač zbog ocjene zamijenili su naleti nekontroliranog bijesa. Govorim o djetetu koje jedino u razredu nije koristilo mobitel. Dobio ga je za rođendan, koristio samo taj dan, a potom su mu ga roditelji oduzeli kako ga omiljena spravica ne bi odvlačila od učenja. Pričam o 15-godišnjaku koji je po zapovijedi roditelja odlazio na spavanje u 20 sati, a dulje od toga budan je bio jedino na rođendan. Tad je nekoliko pozvanih dječaka otpravljano kući oko 21 sat – prisjeća se razrednik jednog svojeg bivšeg učenika.
Gordana Kuterovac-Jagodić s Katedre za razvojnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da je iz fokusa izgubljena svrha obrazovanja. Obrazovanje, već od nižih razreda osnovne škole, pa i tokom fakulteta, služi dobivanju dobre ocjene, a ne usvajanju znanja. Djeci se pritom, smatra, prerano zadaje obrazac odraslih.
– Čak i na fakultetima imamo studente koji trče za ocjenama, traže se bolje, za dom, stipendiju, postdiplomski… Imala sam studenticu koja je na drugoj godini plakala zbog četvorke na ispitu. Mogla bih reći da nemam najbolje iskustvo s našim superambicioznim studentima. Ponekad pretjeruju do mjere koja ne izgleda ni simpatično ni kolegijalno – kaže Kuterovac.
U pojedinim tzv. elitnim gimnazijama naglašen je takmičarski trend negativnog oblika. Ne bi li pokazali koliko se žrtvuju za ocjenu, učenici se u zoru pojavljuju na društvenim mrežama. Onoga ko nije vidljiv u šest ujutro, prozivaju luzerom. Jer vjeruju da je zanemario sebe, nije dovoljno rano ustao i neće stići obaviti sve školske obaveze.
