Ovo je ispovijest žene koja je još jedna od mnogobrojnih žrtvi modernog opterećivanja idealnom težinom, tj. opsesije mršavljenjem i nerealnom predodžbom sebe. Njena ovisnost naštetila je zdravlju, a pitanje je koliko će dugo za sobom vući posljedice…
O anoreksiji i bulimiji, kao i o mnogim drugim poremećajima prehrane, teško je razgovarati. Njih najčešće prati sram, stigma, i predrasude. Ali ono o čemu slušamo i razgovaramo još manje su muškarci i žene koji vise na WC školjci i zloupotrebljavaju laksative do te mjere da osjećaju akutan bol, čisteći svoje debelo crijevo da bi bili vitki. Nema točnih podataka o tome koliko ima takvih ljudi, ali otkriveno je da većina ljudi koji pate od poremećaja prehrane u nekom trenutku koriste laksative.
Kad sam prvi put počela koristiti laksative, imala sam 17 godina i već sam se počela “čistiti” nakon svakog obroka. Počela sam tako da sam uzimala jedan laksativ na dan, zato što sam bila uvjerena kako ću tako lakše mršavjeti. Tri godine kasnije, uzimala sam sedam laksativa odjednom.
Ne sjećam se točno što se dogodilo u međuvremenu, osim toga da sam se počela osjećati nervozno, jer se činilo da su laksativi sve manje djelotvorni.Taj je osjećaj naposljetku odredio daljnji tijek mog života, zato jer danas, s 32 godine, desetljeće nakon što sam izašla iz tog pakla – moje je tijelo i dalje slomljeno.
Ono što pokušavam reći je da ne mogu ići na WC. Ne mogu obaviti veliku nuždu.
Kao što svatko tko je čitao upute korištenja na laksativima zna, njihovo korištenje dulje od tjedan dana može izazvati ovisnost. Zbog toga sam nastavila povećavati dozu – trudeći se isforsirati reakciju mog tijela nakon što se tijelo naviklo na onu jednu pilulu. Ono što me kutija nije rekla je da se godinama korištenja, prirodna sposobnost tijela da izbacuje stolicu se naprosto zaustavlja.
Nije da je moje tijelo prestalo proizvoditi otpadne tvari – to samo ne ide nigdje. Ostaje u crijevima, gdje se stvaraju bolni plinovi i nadutost do točke mog pucanja – kada odlazim potražiti pomoć.
Što više razmišljam o tome, to se više moje tijelo blokira, kao da mi crijeva imaju tremu
Prema liječnicima, “redovit” zatvor uključuje manje od tri stolice na tjedan, dok kroničan zatvor (koji ja imam) uključuje neredovito ili nepostojeće pražnjenje crijeva nekoliko tjedana ili dulje. Može uzrokovati nastanak analnih fisura, stanja koja zahtijevaju operaciju, divertikulitis i čitav niz komplikacija.
Kad se normalan, prosječan čovjek nađe u takvim problemima, laksativi mogu pomoći. No, kad se zloupotrebljavaju, mogu uzrokovati ono što se naziva katartično crijevo. Prema istraživanjima, zlouporaba laksativa dugoročno može promijeniti cijelu fiziologiju crijeva, oštećujući Kerckringove nabore u crijevima, koji u zdravom organizmu pomažu izmetu da se kreće na svom putu prema van.
Od koledža, ne postoji biljni dodatak, pilula ili lijek koji se daje na recept koji se nalazi na tržištu za olakšavanje probave, a da ga ja nisam probala – s vrlo kratkim razdobljem uspjeha. Imala sam broja ispiranja crijeva, tzv. klistire. Pristojno sam slušala, premda je u meni kuhao bijes, dobronamjerne ljude sa savjetima “jedi više vlakna”, “pij vode”. Ništa ne funkcionira, ne dulje od koji dan, jedine konstante su napuhnut trbuh, osjećaj nelagode i saznanje da otpad koji moje tijelo proizvodi stoji na mjestu.
I dalje sam se osjećala, kako je bilo, puna govana.
Ponekad mi se dogodi da tri do četiri tjedna nemam stolicu – i onda popustim i uzmem neki oblik laksativa.
– Zar te mjesec dana bez WC-a ne ubije? – pita me prijatelj.
– Da bar – odgovaram mu, samo se napola šaleći.
Provela sam dugi mjesec nadajući se kako će se moje tijelo nekako samo od sebe “popraviti”. No, nije. Šteta je prevelika. Ta razdoblja ekstremnog zatvora me proždiru, fizički i psihički. Osjećam se neugodno, grčevito, moj mozak je fiksiran na jednu misao. Razgovaram sa svojim crijevima, preklinjem ih. Postajem opsjednuta, a što više to jesam, tijelo me manje sluša.
Naposljetku popustim i odlazim liječniku, koji mi obično propiše preparat koji se uzima prije kolonoskopije. Tko ne zna što je to, treba znati kako uključuje cijeli dan pijenja snažnih laksativa i ispijanja galona odvratne tekućine . To sam radila već šest puta u životu i nikad nisam uspjela bez povraćanja. Nažalost, čak ni kad obavim sve, ne osjećam se “prazno”.
Kad sam počela sa “čišćenjem”, mislila sam da bi mi bulimija mogla dati potpunu kontrolu nad tijelom. Danas vidim da nikad nisam imala kontrolu. A danas, baš zbog te potrage za bolesnom kontrolom, imam manje kontrole nego ikad prije.
Opsjednuti smo idejom da ženstvenost znači potiho uništavanje naših tijela
Poremećaji prehrane došli su kao ulje na vatru svemu drugim – potaknuli su poremećaj tjeskobe i depresiju, dijagnoze koje sam dobila tek u srednjim 20-ima. Kad se u priču uplela ovisnost o laksativima, imala sam ogroman poriv ne samo smršaviti, već naprosto izbaciti sve iz tijela, napraviti ga “čistim”.
Formalna dijagnoza koju sam dobila je “sindrom iritabilnog crijeva sa zatvorom”, što je zapravo objedinjena dijagnoza za brojna stanja vezana za to područje. No, za mene je to kroničan podsjetnik toga što sam si sama napravila.
Liječnici su uvijek ležerni prema tome, ne zabrinjava ih, kao da je riječ o blažoj prehladi, no za mene je to izvor muke i srama, prenosi “Express“.
