Kako se jedna žena izborila za običnu, najobičniju vodu

Budućnost od koje mnogi strepe je već stigla u Meksiko Siti. U Iztapalapi, jednom od najnaseljenijih i najopasnijih distrikta Meksiko Sitija, ljudi zbog nestašice vode blokiraju autoputeve i bore se sa interventnom policijom kako bi od vlasti oteli kontrolu nad distribucijom vode.

“Kriminal mnogo utiče na sve nas, ali ako nemate vode, ništa ne možete uraditi”, izjavila je za “Buzz Feed News” Marisol Fjero (Marisol Fierro), jedna od žena koje dostavljaju vodu svojim komšijama.

U Iztapalapi živi skoro dva miliona ljudi. Policajci ponekad moraju čuvati cisterne s vodom zato što ih lopovi često kradu i prodaju dragocjenu tečnost po masnim cijenama. U drugim gradovima političari obećavaju bolju zdravstvenu zaštitu ili veće plate, ali u Meksiko Sitiju kandidati za gradonačelnika u svoje kampanje uključuju i jednostavan pristup vodi.

Rezervisana i tiha, Ema Pantaleon (Emma Pantaleón) ne izgleda baš kao neko ko je na prvim linijama ove borbe. No, Ema zajedno sa Marisol i ostalim ženama prikuplja zahtjeve za vodu od komšija, koordiniše sa gradskim vlastima po pitanju ruta cisterni i vozi se zajedno s njima kako bi bila sigurna da sve ide kako treba.

Svakog dana, cisterne prolaze ulicama Iztapalape i donose vodu potrebnu za život u domove stotine porodica. Vozač i njegov pomoćnik ulaze u kuće sa crijevom iz cisterne i tankaju vodu u plastične rezervoare. Ljudi koji žive daleko ili kojima je voda potrebna u danima kada se ona ne distribuiše, nemaju drugog izbora osim da satima čekaju da priđu bunaru, kupaju djecu flaširanom vodom i pronalaze kreativne i često frustrirajuće načine da recikliraju ono malo dragocjene tečnosti što uspiju da nabave.

Lilijana Espindola (Liliana Espíndola) i njene komšije u Iztapalapi četiri mjeseca nemaju vodu u svojim domovima. Česme su potpuno suve. Očajni, formirali su ljudske lance duž ulica kuda su vozile cisterne, prisiljavajući tako vozače da stanu. Tada su se penjali na vozila kako bi se pobrinuli za to da se voda pravedno i besplatno podijeli. No i ta voda je bila smećkaste boje i uskoro su se ljudi počeli razboljevati.

Tada je Lilijana izgubila i zadnji gram strpljenja. U januaru 2009. godine, ova rođena liderka je sazvala miting i organizovala ogroman protest. Nekoliko stotina ljudi je izbilo na obližnji autoput gdje su satima blokirali saobraćaj i suočavali se sa interventnom policijom. Nakon toga su otišli do kancelarija lokalnih vlasti, ušli unutra i zahtijevali rješenje.

U izvanrednom priznanju nemogućnosti da obezbjede najosnovniju i suštinsku stvar, vlasti u Iztapalapi su se složile da kontrolu nad vodom prepuste građanima. Lilijana i njeni prijatelji su postali zaduženi za distribuciju vode u svom komšiluku Mikskoutl.

U danima kada se distribuiše voda, žene na trotoar ispred kuće stave plastični sto i stolice. Dotad mnogi ljudi već napišu svoje ime na papiru koji stoji na vratima garaže, a ostali tokom dana dolaze sa svojim zahtjevima za vodu. Cijelo jutro prolaze cisterne, a žene povremeno upućuju vozače do kuća gdje žive ljudi koji su se upisali na spisak za distribuciju tečnosti bez koje nema života.

U Iztapalapi postoji nekoliko grupa poput Lilijanine i sve one se zovu “Ujedinjene žene koje rade za Mikskoutl”. Problem sa vodom se proširio i na druge dijelove grada. Kako je rastao broj stanovnika, količina vode se smanjila.

Prema izvještaju Nacionalne komisije za vodu iz 2016. godine očekuje se da će stanovnici Meksiko Sitija do 2030. godine imati samo 136 kubnih metara obnovljive vode. U 2015. godini su imali 148 kubnih metara. Organizacija Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu navodi da do nedostatka vode dolazi kada godišnje po glavi stanovnika ove dragocjene tečnosti ima manje od 500 kubnih metara.

Vlasti su počele da kopaju dublje bunare. U oktobru 2017. godine, predsjednik Enrike Penja Nijeto (Enrique Peña Nieto) otvorio je u blizini Iztapalape jedan od četiri nova bunara, dubok 1.2 milja. U saopštenju iz njegove kancelarije, ponosno se navodi da je “on jedinstven na svijetu”.

No, bušenje za vodu u Meksiko Sitiju imalo je nekoliko potencijalno smrtonosnih posljedica. Naime, izvlačenje podzemne vode čini da grad tone još dublje (u nekim dijelovima je to više od 15 inča godišnje), zbog čega nastaju pukotine u tlu koje oštećuju vodovodne cijevi. To dovodi do curenja i povećane potražnje za vodom. Stotine zgrada se srušilo zbog oštećenja zemlje ispod njih, a cijevi su sve starije i lomljivije.

U septembru 2017. godine, nekoliko jakih zemljotresa je ozbiljno oštetilo cijevi u Iztapalapi, zbog čega je došlo do 800 curenja, sedmicama nije bilo vode i na ulicama je vladao haos. U sedmicama poslije zemljotresa, banditi su presretali cisterne s vodom i otimali vozače. Samu Lilijanu je u jednom trenutku muškarac držao na nišanu. To je nije šokiralo i jednostavno ga je zamolila da nju i kamion ostavi na istom mjestu kada završi. Vlasti su počele slati policijsku pratnju koja je išla za cisternama.

Horhe Rodrigez (Jorge Rodríguez), portparol Vlade Iztapalape, je izjavio da su u većini slučajeva otmičari i vozači cisterni (koji zarađuju samo 160 dolara mjesečno) tajno sarađivali i dijelili profite od prodaje vode koja je trebala biti besplatna.

U najsuvljivim dijelovima Meksiko Sitija se ne radi više samo o novcu, već je voda postala i sredstvo pomoću kojeg političari prikupljaju glasove.Iscrpljeni zbog neispunjenih obećanja, neki ljudi vjeruju da će političari zaista dostaviti vodu ili da su problemi u vezi nestašice prirodni fenomen. No, Mikaela Huarez (Micaela Juárez), koja živi u Iztapalapi, je poprilično skeptična po pitanju svega toga.

“Kako to da voda odjednom postaje kristalno čista kad god se približe izbori?”, pita se Mikaela.

Voda je često toliko prljava da se uopšte ne može koristiti. Ljudi se na razne načine dovijaju da je recikliraju kako bi im što duže trajala. Mnogi od njih u kantama čuvaju vodu od tuširanja i njome zalivaju WC šolje, kupaju kućne ljubimce ili čiste trotoare ispred svojih kuća.

Ema naglašava da ne zarađuje novac time što pomaže sa isporukom vode i da su se zbog toga pojavile tenzije u njenom braku. Naime, njen suprug radi noću i kad ona završi sa distribucijom vode, on već mora da ide na posao. Frustriran je zbog toga što se njih dvoje skoro uopšte ne viđaju i što ona nema vremena da brine o kući. No, Ema kaže da ona voli to što radi.

“Zadovoljna sam zbog traga koji ostavljam u svom komšiluku. Kada me više ne bude, ljudi će se sjećati da sam im donosila vodu”, izjavila je Ema.

Za Gaudensiju Masedo (Gaudencia Macedo) Emine isporuke vode su pitanje života i smrti. Njeni uslovi za život su jako loši, rezervoar za vodu je manji nego kod drugih ljudi, a osim toga je star i oštećen. Vodu drži u četiri kante za smeće i jednom velikom bokalu. Ponekad Ema dolazi dva puta sedmično da snabdije porodicu Masedo vodom. Kada bunari ne rade kako treba, to može potrajati i po dvije sedmice, što znači da Gaudensija, njen muž i sin mogu koristiti samo 113 litara vode dnevno.

“Bogataši uvijek imaju vode. Radničke klase su te koje se bore sa nestašicom”, izjavila je Gaudensija.

No, ona ima plan – kad vode u potpunosti nestane, vratiće se u rodni Gverero i živjeti, kako kaže, zahvaljujući rijekama koje protiču kroz tu zemlju.

No, postavlja se pitanje šta će uraditi ostali stanovnici Meksiko Sitija kada jednog dana nestane vode i cisterne prestanu da dolaze

Izvor: buzzfeed.com

Prevela: Vesna Drakulic