Jedan od brojnih paradoksa u klasičnoj medicini je i odnos prema hipotireozi, bolesti koja je poznatija kao Hašimoto. Ova bolest je kao i mnoge druge proglašena neizlječivom, ali mnogi ljudi nisu slepo pristali na protokol liječenja i osudili se na doživotnu terapiju. Oni su danas ljudi koji su nekad imali problem koji se zove Hašimoto, a sada su zdravi, piše “Atma“.
Članak koji prenosimo objavljen je u magazinu Svjetlost i njegov autor je dr Dino Tomić, specijalista ginekologije i akušerstva koji se više od 20 godina bavi istraživanjem drugih mogućnostiliječenja izvan ograničenih domena klasične medicine.
“Kao ljekar s dugim radnim stažom moram primjetiti jednu stvar, a to je da sistem obrazovanja ne prati tehnologiju, a kamoli vrtoglavi razvoj ljudske svijesti s novim pogledima na sve životne aspekte, pa i na zdravlje čovjeka. Mi i dalje dobijamo mlade ljekare koji razmišljaju (a nažalost i rade) kao i njihove kolege godinama unazad. Posljedica svega toga je more nezadovoljnih pacijenata koji se potucaju od nemila do nedraga u nadi da će naći riješenje za svoje zdravstvene probleme. Nažalost, većina njih jako brzo shvati da im to neće poći za rukom u okviru sistema klasične medicine, koja je zadnjih godina u sve većoj krizi. Većina nas je odavno svjesna da se klasična medicina bavi simptomima, a ne uzrocima bolesti, da se bavi pojedinačnim organima ili sistemima, a ne čovjekom kao cijelinom. Da se o bolesti razmišlja na hemijskom, a ne na višim nivoima gdje bolest zaista i nastaje. Uz sve to, za (uslovno rečeno) ‘liječenje’ koriste se hemijske materije za koje takođe znamo da imaju nuspojave po ljudsko zdravlje.
Vrhunac svega toga je da se masa bolesti i stanja proglašava naprosto neizlječivim, a na taj se način ljudi osuđuju na doživotno korišćenje medikamenata bez nade u bolje sutra. Nažalost, većina se u svojoj neobavještenosti miri s ovom situacijom i ulazi u taj začarani krug iz kojeg nema izlaska.
Mi nismo rođeni da budemo bolesni
Jedan od mnogobrojnih paradoksa u klasičnoj medicini je i odnos prema hipotireozi, bolesti koja je poznatija kao Hašimotov sindrom. Ova bolest je, kao i mnoge druge, proglašena neizlječivom. Prije nego iznesem neke činjenice vezane za pristup ovoj bolesti, moram istaći da u okeanu onih koji su slijepo pristali na protokol liječenja i osudili se na doživotnu terapiju, postoji i jedno ne tako veliko, ali ipak more onih koji su uzeli stvar u svoje ruke, počeli razmišljati svojom glavom, naoružali se činjenicama i novim saznanjima – i danas su tek oni koji su nekad imali neki problem koji se zove Hašimoto. Sada su sasvim zdravi.
Kada držim predavanja ili se obraćam većem broju ljudi, vrlo često postavim pitanje: “Jeste li ikad razmišljali šta vam se to dogodilo: ako se osvrnete unazad pet ili deset godina, setite se jedne vedre, radosne i zdrave osobe, koja se budila s osmijehom na licu. Za tako kratko vrijeme taj osmijeh je zamijenio izraz bola i patnje, a neki se sada bude umorniji nego što su legli, bez volje i snage da krenu u novi dan. Šta je tome uzrok?” Mi nismo rođeni da budemo bolesni, nesretni, nevoljeni. Dakle, ako pronađemo uzrok koji je doveo do takvog našeg stanja, rešićemo se i svih muka.
Prva greška
U samom startu, razmotrimo što se događa kad odete kod ljekara pa se ustanovi da je vaša štitna žljezda u hipofunkciji. Po protokolu, u većini slučajeva dobićete supstitucijsku terapiju, vještačke hormone, koji treba da nadomjeste nedostatak vaših prirodnih. Dodavanjem hormona spolja, organ koji je inače u hipofunkciji stavlja se potpuno izvan funkcije. To je kao kad bi nekoga ko je povrijedio nogu, umesto rehabilitacije i postupnog jačanja muskulature, smjestili u invalidska kolica. Bilo bi za očekivati da vrlo brzo u potpunosti izgubi funkciju hodanja. Kao ginekolog vam mogu predočiti da to isto radimo s jajnicima kada nekome damo kontracepcijske pilule, ali to ima sasvim drugu konotaciju. To je prva i katastrofalna greška: umjesto da se organ, odnosno štitna žljezda, jača i stimuliše, ona se stavlja sasvim izvan funkcije, čime ubrzavamo njeno propadanje. Zdrav razum nalaže da se nešto što je oslabljeno jača ako ga mislimo vratiti u prvobitno stanje, ali, nažalost, u klasičnoj medicini zdrav razum često nije premisa od koje se polazi.
