Tanjin suprug i Miličin otac Jovo nem od bola, u dubokoj crnini, obema rukama čvrsto stiska sina Nenada koji mu je jedini ostao od porodice. Uz njih i najbliži, majke, bake, braća, sestre, obliveni suzama.
Dirljivom pjesmom, od svoje Milice oprostile su se njene najbolje drugarice sa kojima je još od osnovne škole, pročitana su i oproštajna pisma njenog razreda i porodice.
– Bila si naša asocijacija za osmijeh, ne za suze. Čekali smo te sa novim medaljama iz Rumunije, dočekali strašnu vijest koja nas je ostavila u šoku i nevjerici. Ostala je prazna stolica u klupi, ali ti obećavamo da te nećemo zaboraviti, pročitala je Miličina školska drugarica.
– Ostala si u majčinom zagrljaju, zauvijek, da zajedno bdite nad Jovom i Nenadom, da im ne dozvolite da potonu. Ostaćete u našim srcima, hvala vam za radost i osmijeh, riječi su kojima se, u pismu, oprostili Miličini i Tanjini najbliži.
Dok je jedan po jedan kovčeg spuštan u istu raku, jecaji su se parali nad Apatinom.
– Zašto ja nisam tu, zašto vi mene niste ispratili, a ne ja vas, rođene moje. O Bože, zašto ih uze, tek su trebale da žive, zakukala je Miličina prabaka Ana.
(Kurir)
