Ali zašto se to događa samo u Švedskoj
Kad je otac podigne iz invalidskih kolica, devetogodišnja Sofi je beživotna. Nasuprot tome, kosa joj je zdrava i sjajna, a djevojčica izgleda poput svakog zdravog djeteta. Ali Sofine oči su zatvorene i ispod odjeće nosi pelenu. Prozirna cijev za hranjenje ulazi u njen nos – tako se hrani proteklih 20 mjeseci, piše “Net“.
Sofi i njena porodica tražioci su azila iz bivšeg SSSR-a. Stigli su u decembru 2015. i žive u smeštajima namijenjenima izbeglicama u malom gradiću u središnjoj Švedskoj.
“Njen krvni pritisak je sasvim normalan“, kaže dr Elizabet Hulcranč. “Ali ima ubrzan puls pa možda reaguje na toliko mnogo ljudi koji su je danas posjetili.“
Dr Hulcranč testira Sofine reflekse. Sve radi normalno. Ali, dijete ne reaguje. Doktorka je zabrinuta jer Sofi nikada ne otvara usta. To bi moglo da bude opasno jer, ako bi došlo do problema s njenom cijevi za hranjenje, malena bi mogla da se uguši.
Pa, kako je dijete koje je nekad voljelo da pleše postalo toliko inertno?
“Kada objašnjavam roditeljima šta se dogodilo, kažem im da je svijet za Sofi toliko strašan da se povukla u sebe i odvojila svesni dio svog mozga“, kaže doktorka.
“Apatična djeca“ postala političko pitanje
Zdravstveni radnici koji se bave tom djecom slažu se da je trauma ono što je izazvalo povlačenje iz svijeta. Djeca koja su najranjivija jesu ona koja su bila svjedoci ekstremnog nasilja – često nad njihovim roditeljima – ili čije su porodice pobjegle iz duboko nesigurnog okruženja.
Sofina priča je izrazito tužna. Njene roditelje proganjala je lokalna mafija, djevojčica je na svoje oči gledala kako joj tuku mamu i tatu. Oca su joj oteli i tada je doživjela slom. Više se nije igrala kao pre i povukla se u sebe. Ipak, ključna promjena dogodila se u trenutku kada je Sofi čula kako ona i njena porodica više ne smiju da ostanu u Švedskoj. Tada je prestala da jede i govori.
Sindrom odsutnosti prvi put je zabilježen u Švedskoj krajem devedesetih godina prošlog vijeka. Više od 400 slučajeva prijavljeno je za dvije godine od 2003. do 2005. godine. Kako je sve više Šveđana počelo da brine o posljedicama imigracija, ova “apatična djeca“, kako ih nazivaju, postala su ogromno političko pitanje.
Bilo je teorija da djeca glume i da ih roditelji iskorištavaju kako bi osigurali boravište. Međutim, nijedna od tih priča nije dokazana. Tokom posljednje decenije, broj djece oboljele od sindroma odsutnosti je smanjen. Švedski nacionalni odbor za zdravstvo nedavno je izjavio kako je u posljednje dvije godine bilo 169 takvih slučajeva…
Postoji nada za oboljele
Poznato je da su djeca iz pojedinih geografskih i etničkih grupa najranjivija: romska djeca, ona iz bivšeg SSSR-a i sa Balkana. Za razliku od Sofi, djeca imigranata već godinama žive u Švedskoj, govore jezik i dobro se prilagođavaju novom, nordijskom načinu života.
Pedijatar Karl Salin kaže da, prema njegovom saznanju, takvih slučajeva nije bilo van Švedske. Ali kako jedna bolest može da poštuje nacionalne granice?! Odgovora na to pitanje još uvijek nema.
“Najvjerovatnije je objašnjenje da postoje neke vrste socio-kulturnih činilaca koji su neophodni kako bi se taj uslov razvio. Čini se da je određeni način reagovanja na traumatske događaje legitimisan u određenom kontekstu“, kaže dr Salin.
Sindrom odsutnosti ne bi smio da bude trajno stanje. Ljekari kažu kako oboljela djeca moraju da osjete da ima nade, da postoji razlog za život… Donedavno su porodice sa bolesnom djecom smele da ostanu u zemlji, ali dolazak 300.000 novih migranata svake godine doveo je do promjene zakona.
Od prošle godine se tamo ograničava broj azilanata koji smiju da ostanu trajno. Tražioci azila dobijaju ili trogodišnju ili 13-mjesečnu vizu. Sofini roditelji imaju ovu kraću i ona ističe u martu sljedeće godine. Šta će biti nakon toga? Ljekari sumnjaju da će se njeno stanje do tada popraviti.
